U povijesti čovječanstva mit o Atlantidi služio kao referentni okvir razvoja različitih civilizacija. On je postao osnovnim modelom kojem se prije i ili kasnije svi vraćamo. Ideja o ubrzanom razvoju ljudske svijesti podržane od strane bogova i kasnijoj degeneraciji dio je scenarija po kojem stvaramo našu svakodnevnicu. Ništa nije stalno i sve ljudske tvorevine prije ili kasnije podliježu silama destrukcije. Mit o Atlantidi prikazuje sveukupno čovječanstvo kao Sizifa koji gura svoj kamen prema vrhu i onda prije dosezanja samog vrha doživljava kotrljanje tog kamena natrag na najnižu početnu poziciju. Tokom zadnjih nekoliko stoljeća postojala je velika potreba aktualiziranja ideje o Atlantidi. Bezbrojni tragaoci i avanturisti su je nošeni svojom maštom tražili na različitim mjestima, no ona je uvijek izmicala i zadržavala svoju tajnu. Priču o Atlantidi zapisao je Platon prije više od dvije tisuće godina. No, čak i u njegovo doba, to je već bila drevna legenda od prije devet tisuća godina. Ako je on u pravu, otok je nestao prije otprilike 12,000 godina. Pogledajmo činjenica koje Platon iznosi o Atlantidi. Kada su grči bogovi između sebe podijelili Zemlju, Posejdon, bog oceana i voda dobio je otok pod imenom Atlantida i naselio ga svojom djecom od ljudskih žena. Prvi Posejdonov sin bio je Atlas koji je postao i prvi kralj na otoku i nakon kojeg taj otok nazivaju Atlantida, a ocean koji ga okružuje Atlantski ocean. Atlantida je bila mali raj; tlo je bilo plodno, obilovala je hranom i vodom. Pod blagoslovom svojeg božanskog zaštitnika, ljudi su izgradili prekrasne hramove i palače, obrađivali zemlju i uzgajali stoku. Atlantska luka uvijek je bila puna brodova i trgovaca iz čitavog svijeta, čiji su glasovi danju i noću odzvanjali. U srcu Atlantide stajao je Posejdonov hram. U središtu hrama stajao je stup od dragocjene kovine, a prvi kraljevi su u njemu bili upisali Posejdonove zakone. Uz tekst zakona, u stup je zabilježena i kletva koja zaziva teška prokletstva za one koji ih ne poštuju. Kraljevi različitih regija na otoku sakupljali bi se oko tog stupa i prinoseći žrtve obvezali se da će poštivati zakonik. Takvo idilično savršeno stanje trajalo kroz mnoge generacije sve dok su kraljevi i njihov narod poštivali Posejdonove zakone. Bogovima su iskazivali pažnju i poštovanje, i imali velike duše u svakom smislu. Posjedovali su vrlinu u mudrost i cijenili istinske vrijednosti u životu, poput prijateljstva i znanja. Nisu puno pažnje pridavali zlatu i vlasništvu, i iako su posjedovali bogatstvo i luksuz, nisu za njega bili vezani niti njime zatrovani. No, kako je s vremenom Posejdonova božanska priroda u njima postajala sve razvodnjenija, počeli su gubiti svoje čiste duše i sve više pažnje usmjeravali na zgrtanje bogatstva i moći. To je u Zeusu, kralju svih grčkih bogova,  pobudilo srdžbu i on je neposlušnost Atlantiđana odlučio kazniti. Ovdje priča završava, ili zato što se izgubila, ili nikada i nije završena. Sve što znamo je da je otok i njegova cjelokupna kultura nestala pod oceanom i od tada je izgubljena. Završetak priče o Atlantidi zvuči kao neka vrsta božanske isprike za izražavanje svoje destruktivnosti. Kao i kod brojnih drugih izgona iz raja, i ovdje su ljudi svemu krivi, a bogovi se prikazuju kao pravedni egzekutori koji nastoje održati stanje reda u svijetu kojem upravljaju. Udaljavanje od bogova i postizanje neovisnosti o njima prikazuje se u ovom mitu kao najveći grijeh. Slični scenarij se od davnih vremena i ponavlja i među ljudima gdje oni koji vladaju nastoje zadržati vlast nad onima koji su im podčinjeni. Ukoliko se pojavi bilo kakav oblik osamostaljivanja i suprotstavljanja vladarima, dolazi do destrukcije tih nastojanja, a kazna se opravdava višim principima. Ljudski vladari, baš kao i nebeski bogovi, kažnjavaju podčinjene za njihovo dobro i na taj način ih spašavaju od prevelike slobode koja dovodi do kršenja reda. Kad malo bolje promislimo, sličnosti civilizacije kojoj pripadamo i Atlantide je više nego očigledna. Oni koji je traže po dnu oceana se ne moraju više truditi. Dovoljno je da pogledaju oko sebe.