Koliko vrijedi astronomija? Postoje li praktični, zdravo-razumski razlozi za trošenje milijuna i milijuna dolara svake godine kako bi grupica znanstvenika mogla proučavati svemir? Imamo li mi, obični ljudi, išta od toga? Napravimo kratak pregled povijesti astronomije i pogledajmo možemo li naći odgovore ne ta pitanja. Još prije izuma pisma ljudi su puni strahopoštovanja bili zagledani u zvijezde. U mislima bi stvarali fantastične slike na osnovu formacija koje su vidjeli na nebu. Smatrali su kako su zvijezde prebivalište njihovih bogova, mitskih heroja i čudovišta. I danas prepoznajemo sazviježđa Malog i Velikog Medvjeda, Oriona, Blizanaca, Lava, Andromede, itd. Izum poljoprivrede značio je da je postalo važno predvidjeti razdoblje sjetve. Toliko važno da su neki ljudi postali svećenici. Umjesto da rade u polju, oni su gledali u nebo. U drevnom Egiptu su svećenici koji su proučavali nebo shvatili kako svake godine, kada se baš prije svitanja sjajna zvijezda Sirijus uzdiže na istoku, rijeka Nil će u toku nekoliko dana poplaviti zemlju. To je bila bitna informacija: godišnja poplava Nila mogla se je predvidjeti! U hladnoj i oblačnoj Britaniji neolitski su znanstvenici uz divovski trošak gradili krugove od drva i kamena, poput masivnog Stonehengea. I danas možemo na taj način odrediti kada počinju godišnja doba. Pomoću Stonehengea mogu se predvidjeti čak i pomrčine Mjeseca. Astronomi su shvatili da dok su gotovo sve zvijezde ostajale u relativno fiksnim položajima u odnosu jedna prema drugoj, njih pet lutale bi noćnim nebom. Očito su te lutalice (grčka riječ za lutalice je planetos) bile jače od fiksnih zvijezda. Svako društvo je planete nazvalo prema svojim bogovima. Mi ih poznajemo po njihovim rimskim imenima: Mars, Venera, Jupiter, Saturn, Merkur. Ako su zvijezde imale utjecaj na godišnja doba, jesu li jednako tako utjecala i na živote ljudi? Rođena je astrologija u kojoj su korišteni položaji zvijezda kako bi se predvidjeli događaji u osobnom životu. Javila su se i dublja pitanja. Zašto planete lutaju nebom? Stoljeća promatranja pokazala su kako njihovo lutanje nije slučajno; svaka planeta slijedi orbitu koja je predvidljiva. Ako pogledate oko sebe, potpuno vam je očigledno da je svijet ravan. Ako pažljivo promotrite zvijezde jednako tako vam je očito da se one okreću oko nas. Naša Zemlja je središte svemira! To je možda očito, ali je krivo. Kakogod, čak i pogrešne ideje mogu imati svoju jačinu, posebno ako su pojačane snagom religije. Kada je poljski svećenik Kopernik kako je možda ipak sunce središte svega, svoju je ideju uokvirio kao ništa više do intelektualnu pretpostavku. Nije se usudio čak ni objaviti tu svoju zamisao sve do 1543. godine, kada je bio na samrtnoj postelji. Galileo nije bio toliko plašljiv. Bio je prvi koji je za proučavanje zvijezda koristio teleskop, i brojnim dokazima potvrdio Kopernikov zaključak: Zemlja nije središte svemira. Rimska katolička crkva zahtijevala je da Galileo prizna kako je u krivu. Zaprijetili su 70-godišnjem Talijanu mučenjem ako ne prizna da je Zemlja središte svemira. Galileo se odrekao svoje izjave, no prema legendi, promrmljao je «Eppur si muove» - ipak se kreće. Crkva je dobila bitku, ali izgubila rat. Johannes Kepler, u protestantskoj Njemačkoj radio je na mehanici planetarnih orbita oko sunca. U Engleskoj, Isaac Newton (rođen u godini kada je Galileo umro) otkrio je zakone kretanja i gravitacije. Sada smo mogli razumjeti sile koje su pokretale  ne samo planete, već bilo što u svemiru. Po prvi puta, ljudi su shvatili kako je ista sila koja djeluje na jabuku da bi ona pala na tlo i ona koja drži mjesec u njegovoj orbiti. I pokreće planete . I zvijezde. Ali, ono što je još važnije, trijumf novog pogleda na svemir razbio je stisak drevnih ideja koje su bile prisutne u ljudskim umovima. Autoritet crkve je jako oslabio, ako se nije i posve srušio. Ljudi su počeli misliti kako autoriteti koji su vladali njihovim životima nisu nepogrešivi. Štoviše, nisu bili čak ni u pravu! Nije slučajnost da je Doba razuma izrodilo Američku revoluciju, baš svojim revolucionarnim idejama da ljudi mogu upravljati putem demokracije. Kraljevi su bili na odlasku. Astronomija je dovela do demokracije. Astronomija nije bila jedini čimbenik koji je svijetu doveo demokraciju, ali slomivši crkveni autoritet, astronomija je pomogla ljudima shvatiti kako mogu slomiti autoritativnu moć nasljednih kraljeva. U dvadesetom stoljeću astrofizičari su otkrili kako su sunce i zvijezde postrojenja na nuklearni pogon. To je drugim fizičarima pomoglo razviti nuklearnu energiju, i konačno će dovesti do praktičnih nuklearnih postrojenja na Zemlji. Danas astronomi proučavaju dosezanja međugalaktičkog prostora, gdje su se susreli sa misterioznim problemima poput «tamne energije.» U svemiru očito postoji sila koja je protivna gravitaciji. Sila anti-gravitacije? Kako ona djeluje? Astronomi i fizičari pokušavaju pronaći odgovor na to pitanje. Kada ga nađu, imat ćemo novu i izuzetno snažnu silu u našem vlasništvu. Anti-gravitacija bi sigurno putovanja učinila mnogo lakšima. Čak i putovanja na zvijezde. Astronomija je imala snažne i vrlo praktična  efekte na naše društvo. I dalje će biti tako. Proučavanje zvijezda pomaže nam u razumijevanju svemira. Ono što razumijemo možemo iskoristiti u svoju korist.