U zadnjih nekoliko dana svjedočili smo još jednoj drami na sportskom terenu. Ne, nije u pitanju bila nikakva neizvjesna završnica prepuna preokreta rezultata, nego je Boltonovom nogometašu Fabriceu Muambi nakon neočekivanog srčanog udara prestalo raditi srce i on se srušio na travu. Slijedile su scene oživljavanja koje su utišale čitav stadion i brzo prebacivanje u najbližu bolnicu. Nakon toga je publika zapljeskala i utakmica se mogla nastaviti. U sportskim emisijama i sutrašnjim novinama mogle su se pročitati uobičajene floskule o šokiranosti igrača i funkcionara klubova, te žaljenje zbog sve učestalijeg stradavanja sportaša. U vrlo rijetkim tekstovima se usputno prokomentiralo kako moderni sport sa sobom donosi rizik zbog moguće pojave srčanih deformacija izazvanih primanjem pretjeranih količina kisika. Da stvar bude tužnija takvo deformirano srce se naziva „sportskim srcem“.

Želimo li biti iskreni, potrebno je javno priznati da veliki dio profesionalnih sportova negativno utječe na zdravlje onih koji u njemu učestvuju. Već od ranog djetinjstva mali sportaši su izloženi vrlo napornim treninzima koji u mnogo čemu oštećuju njihova nedovoljno razvijena tijela. Pri tome se provodi tek simbolička zdravstvena zaštita koja ne garantira bilo kakvu sigurnost. Uzmimo za primjer Hrvatsku i zapitajmo se postoje li specijalizirane ordinacije za dječju sportsku medicinu. Prilikom treninga i natjecanja kod djece često dolazi do povreda koje najčešće ne dobivaju prikladan tretman. Onima koji vode klubove dobro je poznata činjenica da kod djece sve rane brzo zacjeljuju, pa se zbog toga i ne trude previše ulagati u zaštitu mlađih kategorija. Rezultat takve politike je akumuliranje tjelesnih oštećenja, što kasnije u odrasloj dobi dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema.

U profesionalnom sportu cilj opravdava sredstvo i pri tome se za postizanje rezultata koristi sva dozvoljena i nedozvoljena sredstva. Posebni liječnički timovi svake godine smišljaju nove i nove kemijske supstance koje još nisu stavljene na popise dopinga i na taj način pomažu sportašima da budu brži i jači. U nekim sportovima, poput atletike i biciklizma, korištenje nedozvoljenih sredstava postalo je toliko raširena pojava da se više niti jedan posebno uspješan nastup ne može doživjeti bez popratnih sumnji. Za svojih pet minuta slave i novce na bankovnim računima veći dio sportaša bez razmišljanja je spreman dovesti u pitanje svoje zdravlje, pa čak i život. Pri tome kada se prilikom testiranja u krvi i urinu otkrije doping, sankcije i optuživanje u pravilu idu na račun tih izmanipuliranih sportaša, dok istovremeno oni koji su im sve to smućkali ostaju nedirnuti na svojim pozicijama.

U profesionalni sport vrlo često se miješa i organizirani kriminal. Što više novca donosi pojedini sport, to je veća šansa da će rezultati biti namještani i da će u transfere igrača biti umiješani različiti mračni tipovi. Pri tome moramo biti svjesni da se utakmice namještaju i u mnogo većim državama od Hrvatske, samo što se tamo to možda radi na malo elegantniji način. U profesionalnom sportu, baš kao i u svim ostalim društvenim aktivnostima, konačni uspjeh uvijek ovisi o novcu kojim se raspolaže. Pobjede siromašnih su iznimke koje se dopuštaju čisto zbog bolje dramaturgije i eventualnih zarada na kladionicama. Ukoliko profesionalni sport nastavi ovim putem u ne tako dalekoj budućnosti možemo očekivati i prve generacije genetski modificiranih sportaša koji će se već rađati s predispozicijama za postizanje natprosječnih rezultata. Njihovi roditelji će sve to skupo platiti, no kasnije će profitirati na uspjehu svoje djece. Na taj način će postati nepotrebnim kasnije korištenje dopinga, a i neće biti potrebno trošiti novce na treniranje onih koji nisu rođeni kao buduće zvijezde. Živimo uistinu u najboljem od svih mogućih svjetova.