Kad je 2003. godine Dan Brown izdao svoj „Da Vincijev kod“ i izazvao ogromno zanimanje javnosti uskoro se pojavio veliki broj različitih putničkih agencija koje su zainteresiranim ljudima ponudili obilaske svih onih mjesta koja se spominju u romanu. Tom prilikom su ostvarili ogroman prihod jer su gomile znatiželjnih turista sa svih strana svijeta željeli uživo vidjeti ono o čemu su prije čitali. Kasnije prikazivanje filma snimljenog po Brownovom romanu samo je dodatno pojačao atraktivnost spomenutih turističkih tura. Takva praksa nije nikakav izuzetak. Sve veći broj zemalja u svoju turističku ponudu uključuje sadržaje koji uz upoznavanje s prirodnim ljepotama posjeduju i dozu mistike. Engleska tako ostvaruje ogromne prihode prezentirajući i revitalizirajući kultove koji su štovali u Stonehengeu. Istovremeno se njeguje i tradicija kralja Arthura, a tu su i priče o duhovima koji obitavaju u brojnim dvorcima. Slična stvar se dešava i u našoj neposrednoj blizini. Dovoljno je samo pogledati kakav su turistički procvat Međugorju donijela ukazanja Djevice Marije. U vrlo kratkom roku se taj inače prilično nerazvijen kraj pretvorio u neku vrstu bogate oaze. Broj posjetitelja i hodočasnika sa svih strana svijeta rastao je eksponencijalnom progresijom i na kraju dosegao nevjerojatne razmjere. Slična stvar se u novije vrijeme dogodila bosanskim piramidama koje je u okolini Visokog promovirao Semir Osmanagić. Riječ je o fenomenu duhovnog turizma koji iz godine u godinu osvaja sve veći broj poklonika. Za razliku od nekih prošlih vremena, ljudi danas sve više kao motiv za putovanje traže neku posebnu priču. Oni žele doživjeti nešto čega će se sjećati tokom čitavog života, nešto što će služiti kao poticaj za uzdizanje njihove svjesnosti. Pri tome taj motiv može biti različit, ovisno o svjetonazoru i edukaciji, i kretati se od gledanja krugova u žitu, nastojanja da se fotografiranja čudovišta iz Loch Nessa, ili meditiranja u nekom hramu. Na planu duhovnog turizma Hrvatska spada u krug vrlo neosviještenih zemalja. Kod nas se još uvijek u osmišljavanju reklame za turističku sezonu lome koplja oko ženskih stražnjica, a da pri tome nitko ne uočava ostale potencijale za privlačenje pažnje. Već dugi niz godina oni koji vode turizam ponašaju se krajnje neinventivno i egocentrično, smatrajući kako su more i sunce sami po sebi dovoljni za pokretanje ljetne seobe stranaca na naš Jadran. Pri tome se revolucionarnim idejama smatra eventualno građenje golf terena ili organiziranje raftinga na rijekama. O duhovnom turizmu rijetko tko da i sanja, a kamoli da priča. Razlog za to je prilično kompleksan i ima povijesnu podlogu. Naime, kad netko spomene pojam duhovnog turizma u Hrvatskoj velikom broju ljudi na pamet padaju različita kršćanska hodočašća za veće praznike koja uglavnom imaju lokalni karakter. Slični događaji održavaju se posvuda po svijetu, tako da je teško zamisliti da će neki strani turist zbog njih doputovati u Hrvatsku. Očigledno je da treba smisliti nešto drugo. Specifičnost duhovnog turizma je što on privlači puno kvalitetnije turiste od onih koji preferiraju onu običnu varijantu. Ti turisti ne traže hotele s pet zvjezdica i luksuzne jahte. Njih jednostavno zanima neka posebna priča ili nešto neobično čemu će svjedočiti. Ima li Hrvatska takvo što za ponuditi? Naravno da ima. Spomenimo samo područje Vukovara i Vinkovaca gdje su se smjestila čudesna nalazišta vučedolske kulture. Priče o tamošnjim bogovima vatre, šamanističkim inicijacijama i najstarijem kalendaru zasigurno su nešto što bi moglo zaintrigirati ljude u drugim zemljama. Otiđemo li do Istre naići ćemo na takozvane zmajeve linije koje intrigiraju sve koji su u potrazi za prirodnim energetskim izvorima izlječenja. Tu je i planina Klek sa svojim vilama, duhovima i čudesnim bićima iz druge stvarnosti, pa i takozvani Paški trokut čiji nastanak nitko ne može objasniti. Turističko prezentiranje takvih neobičnih sadržaja učinilo bi Hrvatsku poželjnim mjestom za putovanje onih koji će je inače zaobilaziti u širokom luku.