S vremena na vrijeme svijetom se prenesu vijesti o izvršavanju smrtne kazne nad osobama koje najvjerojatnije nisu krive za ono što su optužene. Ovoga puta javnost je doznala za Troya Davisa koji je osuđen na smrt zbog navodnog ubojstva policajca Marka MacPhalla 1989. godine. Tom prilikom nije pronađeno oružje i bilo kakvi fizički dokazi koji bi teretili Davisa. Žalba njegovih odvjetnika nije prihvaćena premda je sedmero od devet svjedoka koji su Davisa teretili za ubojstvo povuklo dio ili cijelo svjedočanstvo. Nisu pomogli ni iskazi svjedoka koji su tvrdili da je druga osoba priznala ubojstvo. Davis je smrtnu kaznu čekao 20 godina, u tijeku kojih je pogubljenje smrtonosnom injekcijom bilo odlagano čak tri puta. Ovoga puta to s nije desilo i sud u američkoj saveznoj državi Georgiji je nemilosrdno odbio žabu koju su podnijeli Davisovi odvjetnici. Kao i u prijašnjim slučajevima, prije smaknuća se širom svijeta provodila javna kampanja za spašavanje Davisa. Njegov zahtjev za pomilovanje podržali su nekadašnji američki predsjednik SAD Jimmy Carter, papa Benedikt XVI, Vijeće Europe, Amnesty International, a peticijom je prikupljeno više od 650.000 potpisa s ciljem da se ukine smrtna kazna. Međutim, Odbor za pomilovanja je odbacio molbu za ukidanje smrtne kazne. Davisov odvjetnik je u posljednji trenutak pokušao ishoditi odgodu pred Vrhovnim sudom, no najviši sud u SAD odbio je zaustaviti izvršenje kazne. Svakom normalnom čovjeku došlo je da se zapita zašto nakon sveg tog angažmana sudske vlasti ustraju na izvršavanju smrtne kazne ignorirajući molbe koje stižu sa svih strana svijeta. To pitanje još više naglašava podatak o tome da je od ukupnog broja smaknutih američkih osuđenika u prošlosti njih gotovo 50 posto bilo nevino. Do tih spoznaja se došlo naknadnom uporabom DNK analize. Od svih svjetskih religija jedino budizam se u potpunosti protivi bilo kakvom oduzimanju ljudskog života. Jednom prilikom su Budu pitali vrijedi li krenuti u rat kako bi se oslobodio od strane neprijatelja okupirani teritorij. Buda je uzvratio protupitanjem i želio znati hoće li prilikom sukobljavanja bilo tko poginuti. Nakon što je sumu odgovorili da u ratu ljudi umiru, Budin decidirani odgovor je bio: ne. U sličnoj situaciji našao se i Isus kada su mu farizeji doveli ženu uhvaćenu u preljubu i zapitali ga trebaju li je kamenovati. Isus je, kao i u mnogočemu drugom, odgovorio u skladu s Budinim riječima i pozvao da kamen na ženu bace oni koji su bez grijeha. Unatoč ovome vrlo jasnom Isusovom odgovoru većina kršćanskih crkvenih zajednica prešutno odobrava smrtnu kaznu. Opravdavanje za to nalaze u riječima starozavjetnog boga koji je ionako bio sklon nasilnom ponašanju, pa mu smaknuća ljudi nisu predstavljala veći problem. Ako bi točno slijedili biblijske riječi smrtna kazna bi se trebala izvršiti za ubojstvo, otmicu, bestijalnost, preljub, homoseksualnost, silovanje, prostituciju i lažno proricanje. Vrlo je upitno koliko bi nakon toga uopće ostalo ljudi u ovom svijetu. Objašnjavajući ovakva okrutna pravila kažnjavanja teolozi kažu kako bog osima prava kažnjavanja ima pravo i na milost, što dodatno komplicira čitavu proceduru određivanja pravde. Isto tako oni napominju kako je bog savršeno biće, pa stoga ljudi ne bi trebali nastojati biti savršeniji od njega i inzistirati na ukidanju smrtne kazne. U suprotnom bi mogli naići na božji gnjev kojeg nije baš najlakše podnijeti. Na sličan način razmišlja većina čovječanstva kojemu se ne dopada postojanje smrtne kazne, no smatra da je u slučajevima okrutnih zločina potrebno pogubiti krivce. U takvoj situaciji vrlo je teško očekivati bilo kakve veće pomake u budućnosti. Smrtna kazna će i dalje opstajati, a oni koji upravljaju sudbinom ovog svijeta će je koristiti u svrhu zastrašivanja i manipuliranja onima kojima vladaju. Jer uvijek postoji neki sud koji će vas osuditi, ma koliko vi nevini bili.