Za početak navedimo nekoliko činjenica o svijetu u kojem živimo: - više od bilijuna ljudi živi s manje od jednog dolara po danu, a 2.8 bilijuna (skoro pola svjetske populacije) s manje od dva dolara po danu, - 448 milijuna djece je pothranjeno, - 876 milijuna odraslih je nepismeno, od toga dvije trećine su žene, - svakog dana od izlječivih bolesti umire 30,000 djece mlađe od pet godina, - više od bilijuna ljudi nema pristup čistoj vodi, - 20 posto svjetske populacije posjeduje 90 posto ukupnog bogatstva

Ove užasne istine sa sobom povlače brojna etička pitanja i u mnogo čemu relativiziraju uobičajene pretpostavke o evoluciji ljudske vrste. Pri tome pomalo ironično zvuči podatak kako se svjetske institucije kojima je u opisu dužnosti angažman oko uklanjanja sveprisutne bijede ne mogu složiti koja bi bila točna definicija siromaštva. Ujedinjeni narodi se opredjeljuju za nemogućnost ostvarivanja izbora i prilika. Po njima je siromaštvo nasilje nad ljudskim dignitetom, neimanje dovoljno za hranu i odjeću, školovanje i liječenje. Uz to ide i nemogućnost nalaženja posla i podizanja kredita (sic!).

Svjetska banka pod siromaštvom podrazumijeva ugrožavanje blagostanja koje se sastoji od različitih komponenti. U njih spadaju mali prihodi i nemogućnost stjecanja osnovnih dobara i usluga potrebnih za preživljavanje i dignitet. S druge strane, u Deklaraciji iz Copenhagena piše da je apsolutno siromaštvo stanje u koje karakterizira onemogućavanje osnovnih ljudskih potreba, koje uključuju hranu, vodu, sanitarije, zdravlje, sklonište, edukaciju i informiranje. Siromaštvo ne ovisi samo o prihodima, nego i o dostupnosti društvenim uslugama.

U svim ovim pokušajima definiranja siromaštva nitko se ne usudi spomenuti tko to ljudima uskraćuje sredstva za život, ugrožava dignitet i sprječava edukaciju. Razlog je jednostavan jer upravo ti isti ljudi stoje iza i financiraju institucije koje se nominalno bore protiv siromaštva. Riječ je o onih dvadeset posto koji posjeduje 90 posto bogatstva. Ne treba biti pripadnikom teorije zavjere da se uoči kako ideja globalizacije počiva na temeljima eksploatacije i osiromašivanja većine svjetske populacije. Velike svjetske korporacije na tržišta koja osvajaju ne donose poboljšavanje standarda, već suprotno, uništavaju postojeće ekonomije u svrhu dobivanja jeftine radne snage.

Novi svjetski poredak u kojemu su tržišta svih zemalja povezana izuzetno je opasan za sve one male zemlje koje ovise o tuđim investicijama. Za razliku od prije, kada se sa strane vrlo teško moglo manipulirati financijskim stanjem razdvojenih država, sada se s lakoćom intervenira i stvara nestabilnost. Dovoljno je samo izmisliti fiktivnu krizu na Wall Streetu i za samo nekoliko tjedana njezini valovi će potopiti ekonomije europskih, azijskih i afričkih država. Za razliku od svima dobro poznatog političkog terorizma, u ovim bezobzirnim vremenima puno je opasniji onaj financijski koji za sobom ostavlja milijune umrlih zbog siromaštva.

Oni koji upravljaju siromašnim državama stalno pozivaju na štednju koja će donijeti izlazak iz krize. Pri tome je javna tajna da im sve glavne odluke diktiraju izvanjske strukture političke i financijske moći. A upravo tim strukturama nikako nije u interesu da siromašni podignu svoj standard i prestanu biti žrtvama koje je lako eksploatirati. U tom zatvorenom krug jedini je izlaz oslanjanje na vlastite potencijale kojih je svakim danom sve manje i ostvarivanje što veće lokalne autonomije.

Najciničniji dio navodne borbe protiv siromaštva je angažman poznatih osoba unutar humanitarnih aktivnosti. Različite glumice, pjevačice i sportaši iskazuju svoju osviještenost i posjećuju siromašna sela u kojima umiru gladna djeca. Pri tome idu stotine fotoreportera i novinara koji bilježe svaki pokret i svaku izgovorenu riječ. Nakon što parada prođe, o gladnoj djeci nitko ne misli i ona su opet prepuštena svojoj tužnoj sudbini. Groteskno je kada bogataši poput Billa Gatesa čija multinacionalna korporacija osiromašuje zemaljsku kuglu preuzima ulogu borca za prava napaćenih i svima tumači kako bi se trebali ponašati.

Humanitarne aktivnosti mnogim poznatim osobama pomaže pri smanjivanju porezne stope, pa na taj način ostvaruju još samo veće prihode. Uz to podatak o putovanju u siromašno afričko selo je dobar dodatak reklamnim kampanjama za prodaju novih filmova i CD-a. Naivni ljudi vole dati svoj novac nekome tko je dobar i angažiran za ispravne stvari. Uz sve već poznate oblike turizma na taj način smo dobili i njegovu najgoru mutaciju – humanitarni turizam, gdje bogati i slavni par tjedana obilaze siromahe i pokazuju svoju blagonaklonost. Nakon toga se opet vraćaju u svoje luksuzne svjetove i pričaju kako im je kontakt s pregladnjelom afričkom djecom bilo važno životno iskustvo. A svijet ide jednako dalje, kotrljajući se bespućima ljudske bešćutnosti. I danas je prema postojećim svjetskim istraživanjima zbog siromaštva umrlo 30,000 djece mlađe od pet godina. Par tisuća više ili manje, sve unutar dozvoljenih statističkih grešaka.