Sasvim je opravdano pretpostaviti da je u nekoj davnoj prošlosti Mars bio planet s velikim količinama vode i za život pogodnom atmosferom. Velikom tajnom ostaje što je potaknulo da se odjednom pretvori u svijet nepreglednih pustinja. Oni najhrabriji povezat će uništenje života na Marsu s pojasom asteroida između njega i Jupitera i reći da se tu dogodila neka velika svemirska katastrofa koja je razorila jedan nama nepoznat planet. Kao rezultat toga Mars je izgubio svoju atmosferu i jednostavno bio spržen. Iako ovoj teoriji možemo pronaći ozbiljne zamjerke, ona se istovremeno čini vrlo privlačnom. Uništavanje jednog planeta Sunčevog sustava tema je brojnih mitologija drevnih naroda koji su veliku pozornost davali svemu što se događalo na nebu.

Od svih planeta Mars je svojom crvenom bojom koja je asocirala na krv oduvijek plijenio pažnju. Poznavali su ga Babilonci i Egipćani, a Grci i Rimljani ga neraskidivo povezuju uz svoja božanstva rata. Njegova putanja prvi put je točno izračunata u 16. stoljeću. Učinio je to danski astrolog Tycho Brahe i obzirom na instrumente tog doba, to je bio izniman poduhvat. Braheov učenik Johannes Kepler promatranjem Marsa došao je do svog važnog otkrića o eliptičnoj, a ne kružnoj putanji planeta. Marsovu površinu prvi je nacrtao nizozemski astronom Christian Huygens. Godine 1704. Giancarlo Miraldi uočio je "bijele točke" na polovima i točno pretpostavio da se radi o ledenim kapama.

Jedna vrlo čudna stvar se dogodila  1727. godine. Tada je pisac Jonathan Swift u svojim Guliverovim putovanjima opisao Marsove mjesece koje će astronomi otkriti tek 1877. godine. Nitko nije doznao na koji je način Swift došao do informacije o postojanju dva Marsova mjeseca. Engleski astronom William Herschel je pred kraj 18. stoljeća u javnost izašao s pretpostavkom da je u prošlosti Mars bio naseljen planet. Od tada pa na dalje, tema života na Marsu postaje standardom različitih znanstveno fantastičnih romana i filmova. Herschelovu pretpostavku dodatno je osnažio Giovanni Virginio Schiaparelli koji je na Marsu otkrio takozvane kanale. Radilo se ustvari o ravnim crtama za koje su mnogi povjerovali da su umjetnog porijekla. Izumrlim Marsovcima su, navodno, kanali trebali za distribuciju vode po čitavom planetu.

Šezdesete godine bile su razdoblje dramatičnog natjecanja tadašnjeg Sovjetskog saveza i Amerike. Natjecali su se u proizvodnji oružja, natjecali su se u sportu, pa nije bilo nimalo čudno što su se natjecali i u osvajanju svemira. Uz niz neuspjelih lansiranja i gubljenja kontakta sa svemirskim letjelicama, američki program Mariner i sovjetski Zond i Mars, dali su niz dragocjenih informacija o tom crvenom planetu. Tijekom 1975. godine američke letjelice Viking 1 i Viking 2 sletjele su na Mars i poslale na Zemlju prve kvalitetne fotografije Marsove površine. Nakon toga nastaje velika pauza u proučavanju Marsa koja se protegla sve do kraja osamdesetih godina.

Devedesete godine su donijele nekoliko novih neuspjeha te novu američku misiju Mars Pathfinder. Zbog loše ekonomske situacije Rusija si više nije mogla priuštiti trku s Amerikom. Umjesto nje uskače Japan sa svojim Nozomi projektom. Nakon nekoliko novih neuspjeha i otkazanog lansiranja američke letjelice Mars Surveyor koja je trebala krenuti 2001. godine, svijet je već mislio da je i Amerika stopirala svoje programe. No, fotografije koje je 1998. godine Mars Global Surveyor označile su početak novih istraživanja koja sad uspješno nastavljaju roveri Spirit i Opportunity.

Fascinacija ovim crvenim planetom nastavlja se i u ovim modernim vremenima. Prije sedam godina američki predsjednik Bush je jednom prilikom istaknuo kako je naseljavanje Marsa jedan od prioriteta njihovog svemirskog programa . Eventualni budući kolonizatori Marsa dobili bi mogućnost korištenja njegovog rudnog bogatstva, a istovremeno ostvarili i ogromnu stratešku vojnu prednost. Za ostvarivanje ovakvih američkih snova važan preduslov bi bilo postojanje tekuće vode na Marsu. Putovanje do Marsa bilo bi puno duže i zahtjevnije nego ono do Mjeseca. Kad bi jednom stigla do Marsa, ljudska posada bi tamo trebala duže ostati. Zbog toga bi bilo nužno na površini Marsa podići koloniju u kojoj bi astronauti mogli boraviti. Ukoliko ne bi na Marsu postojalo tekuće vode, tada bi se sve jako zakompliciralo jer bi vodu trebalo nositi sa Zemlje. Trenutno niti jedna država, pa ni Amerika, nije u stanju tehnološki podržati takav projekt. Za lansiranje svemirskog broda koji bi uključivao tankove potrebna je izuzetno snažna i skupa raketa.

Naseljavanje Marsa sigurno je san svih svjetskih velesila. Gotovo sigurno brojni znanstvenici i političari maštaju o ogromnim gradovima u kojima sretno žive brojni stanovnici. No, i tu ima jedan veliki problem: treba sagraditi ta naselja. Ostaje velikim pitanjem tko bi bila radna snaga koja bi to učinila. Život tih ljudi bio više nego tegoban i zahtijevao bi užasne napore i minimum komfora. Bila bi to više kažnjenička kolonija nego normalan posao. Iz tih razloga treba s popriličnom distancom saslušati sve te optimistične prognoze. Kad malo bolje razmislimo ljudi još uvijek nisu naučili živjeti ni na Zemlji, a svim silama se upinju da odu negdje drugdje.