U kriznim situacijama kada ništa ne funkcionira onako kako bi trebalo skloni smo povlačiti radikalne poteze u svrhu što bržeg oporavka. Uvriježeno je mišljenja da samo velike promjene donose željene rezultate, a sve ostalo je samo produžavanje agonije. Koliko smo samo puta imali priliku slušati različite ekonomske i stručnjake i članove hrvatske Vlade kako dramatično najavljuju potpuno mijenjanje postojeće politike i velike rezove u svim područjima? Sličnu retoriku smo mogli čuti i u prošlosti. Na televizijskim ekranima i u novinama su se samo mijenjala lica, a izgovorene riječi su ostale iste. Ovakav način razmišljanja karakterističan je za kulturu u kojoj smo rođeni i prati nas već stotinama godina. Istovremeno u svijetu postoje i drugačiji modeli državne uprave. Kod japanskih političara i ekonomista glorificiranje pokretanja drastičnih promjena naišlo bi najvjerojatnije na blagi osmjeh sažaljenja.

Poslije Drugog svjetskog rata Japan se našao u puno lošijoj situaciji nego Hrvatska danas. Zbog poraza praćenog eksplozijama atomskih bombi veći dio zemlje je bio devastiran, a industrija gotovo da nije postojala. U tim teškim trenucima Japanci su umjesto naglog pokretanja oporavka izabrali postepeno iniciranje malih, ali konstantnih promjena. U skladu sa svojom tradicionalnom filozofijom, oni su postepeno gradili novu strukturu koja je u konačnici donijela fascinantan razvoj ekonomije. Svoj put do uspjeha Japanci su nazvali kaizen, u skladu s osviještenim hodanjem između dvije zenbudističke meditacije. Prema njihovom uvjerenju nijedna velika promjena ne donosi ništa dobro jer uključuje prisilu koja prije ili kasnije mora donijeti negativnu povratnu reakciju. Čak i koliko dođe do određenih pozitivnih pomaka, oni zasigurno neće dugo trajati.

Primjer uporabe kaizena možemo naći i na drugim geografskim koordinatama. Početkom devedesetih godina gradska uprava New Yorka suočila se velikim rastom kriminala unutar vlakova podzemne željeznice. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, vodeći ljudi policije odlučili su se obratiti za pomoć Williamu Brattonu, kriminalistu koji je zastupao nekonvencionalne načine borbe protiv kriminala. Bratton se prvo dobro upoznao sa situacijom u podzemnoj željeznici, te nakon toga umjesto obračuna s ozbiljnim kriminalcima pokrenuo pooštreno kažnjavanje sitnih prekršaja. Za razliku od prije, policija je počela privoditi ljude koji su pili alkohol, vikali i urinirali po vagonima. Nakon što su prošla tri mjeseca, na veliko veselje policijskih službenika mogao se uz smanjivanje sitnih kršenja zakona i reda primijetiti i postepeno opadanje onih teških kriminalnih djela. Naime, ispostavilo se da su se među privedenim sitnim prekršiteljima u većoj mjeri nalazili i potencijalni nasilnici i ubojice. U tom trenutku Bratton povlači sljedeći potez koji je uključivao najavljivanje svake intervencije policije preko razglasa postavljenih u vlakovima. Ljudi bi bili zamoljeni da propuste policijsku patrolu koja se kretala prema mjestu gdje je uočeno neko nedozvoljeno ponašanje. Ovaj dodatak je sa sobom donio još veći uspjeh u borbi protiv kriminala, tako da je tokom sljedeća mjeseca stopa kriminala u podzemnoj željeznici pala za nevjerojatnih trideset posto.

Japanske teorije o kaizenu potvrdila su i znanstvena istraživanja ljudskog mozga. Naime, ustanovljeno je da pokretanje bilo kakvih radikalnih životnih promjena u nama stvara osjećaj straha koji utječe na limitiranje naših mentalnih funkcija. Pojedina središta unutar našeg mozga se jednostavno blokiraju i mi prestajemo biti kreativni. Dr. Robert Maurer, koji je unutar bolnice radio s pacijentima koji su bili podložni različitim ovisnostima, primijetio je pozitivan učinak kaizena na ljudsko ponašanje. Većina njegovih pacijenata loše bi reagirala na drastično prekidanje pojedine ovisnosti i istovremeno postizala fascinantne rezultate slijedeći logiku naizgled beznačajnih malih promjena. Maurer je na osnovu svojih iskustava napisao i knjigu u kojoj detaljno razrađuje primjenu kaizena prilikom rješavanja svakodnevnih životnih problema.