Vjerovanje u reinkarnaciju, ideju kako onaj esencijalni dio živog bića može preživjeti smrt i kasnije se roditi ponovo u novom tijelu, drevna je doktrina koja opstoji već tisućama godina. Iako je isključena iz kršćanske doktrine na Nicejskom saboru 553. godine, vjerovanje u reinkarnaciju još je uvijek tema koja dijeli ljude po kulturnim, duhovnim, filozofskim i znanstvenim linijama. Drevni grčki filozofi poput Platona i Sokrata pokušavali su dokazati postojanje reinkarnacije putem filozofskih argumenata, u klasičnim djelima poput Fedona i Republike gdje je u alegoriji o spilji Platon predstavio ideju o nečemu što je nazvao područje oblika. Prema Platonu, kada je besmrtna duša odvojena od tijela, ona provodi vrijeme u području oblika prije nego se inkarnira u drugom tijelu. Prema Platonu, samo se trebamo prisjetiti naših zakopanih sjećanja kao bi manifestirali urođeno znanje. Ideja da mi se podsvjesno povežemo s već postojećim znanjima iz prošlih života svakako je zanimljiva za promišljanje jer bi njome možda objasnili neobične vještine ili strahove.

U nastojanju da pristupe predmetu iz znanstvenije perspektive neki su znanstvenici kao što je dr. Ian Stevenson, jedan od najpoštovanijih istraživača prošlih života prionuli i sakupili tisuće primjera djece koja su se spontano prisjetila događaja iz ranijih inkarnacija, ne oslanjajući se na hipnozu. Dr. Stevenson priznaje da ukoliko se pažljivo koristi hipnoza može iznjedriti neke zanimljive rezultate koji se mogu pripisati sugestiji ili fantaziji. Povremeno, ljudi su pod utjecajem hipnoze govorili strane jezike koje ikada nisu učili, sposobnost znana kao ksenoglosija. Jedan takav dokumentirani slučaj uključivao je suprugu metodističkog svećenika, koja je nakon što ju je suprug hipnotizirao, počela govoriti njemački i opisala život tinejđerice koja je živjela u Njemačkoj krajem devetnaestog stoljeća.

Drugi istaknuti istraživač, dr. Joel Whitton koristio je hipnotičku regresiju kako bi povezao neobjašnjive fobije sa doživljajima iz prošlih života. U jednom slučaju, kanadski psiholog imao je neobjašnjiv strah da će slomiti nogu, jaki strah od letenja, kroničan problem  grickanja noktiju i opsesivnu fascinaciju s torturom. U regresiji je rekao kako je u Drugom svjetskom ratu bio pilot kojeg su srušili Nijemci. Preživjevši pad aviona, nije mogao dalje jer je slomio nogu, pa su ga nacisti uhvatili. Umro je pod mukama, nakon što su mu njegovi ispitivači iščupali sve nokte. U ovom slučaju čini se kako postoji izravna povezanost između načina smrti i nekontroliranih strahova koji su se manifestirali u ovom životu.

Čini se kako nasilna smrt sama po sebi ima snažan utjecaj na našu sposobnost da se prisjetimo prošlih života. Čini se kako se traumatične smrti ne manifestiraju samo kao psihološka stanja, već i kao fizička. Tijekom četrdeset godina istraživanja na tom području, dr. Stevenson je ispitao preko dvije stotine slučajeva u kojima su djeca rođena sa ožiljcima, madežima, pa i ozbiljnijim „urođenim“ defektima također imala jasna sjećanja na prošle živote u kojima su te ozljede i bile uzrok smrti.

Jedan mladi Indijac rođen je sa velikim dijelom kože na prsima bez pigmentacije, tvrdio je da se sjeća prošlog života u kojem je bio čovjek imenom Maha Ram koji je ubijen puškom iz blizine. Uspoređivanjem crteža koji je pronađen uz izvještaj Maha Ramine autopsije ustanovljeno je zapanjujuće podudaranje s oblikom područja bez pigmentacije kod spomenutog dječaka. Kritičari često raspravljaju o tome da su dječja sjećanja na prošli život često pod utjecajem roditeljskih uvjerenja ili dječje mašte. Kod ovog slučaja iz Indije uistinu je teško bilo što slično zaključiti. Kako je moguće da čovjek poginuo od prostrijelnih rana i dijete imaju iste obrise po grudima, a pri tome se i dijete sjećalo tog događaja?

Znanost tek treba potvrditi ili negirati dokaze o tome da je reinkarnacija činjenica. Reinkarnacija nije nepoznato, našem životu dijametralno različito događanje, već nešto što se dešava vezano uz regularnosti u našim tijelima. U knjizi „Ljudski mozak“ profesor John Pfeiffer bilježi: „Vaše tijelo ne sadrži niti jednu molekulu koju je sadržavalo prije sedam godina.“ Svakih sedam godina staro tijelo je potpuno obnovljeno. No, sebstvo, naš stvarni identitet ostaje nepromijenjen. Naša tijela rastu od djetinjstva do mladosti, kroz srednje doba i zatim do starosti, a opet osnovno biće unutar tijela koje sebe naziva Ja uvijek ostaje isto.

Konačno, može biti da nikada neće biti u našoj moći da zaključno dokažemo kako je reinkarnacija prirodni dio cikličke prirode svemira, sila kojoj smo, sviđalo se to nama ili ne, svi podložni. U posljednjih četrdeset godina sakupljen je velik broj slučajeva koji podupiru tezu o reinkarnaciji. Iako nismo u stanju pronaći bilo kakav konačan dokaz, brojni slučajevi sjećanja na prošle živote doprinose razmatranju mogućnosti kako postoji esencijalni dio nas koji nikada ne umire, već se s vremena na vrijeme vraća u potrazi za znanjem. Taj dio nas je također misterija, nešto što tek trebamo pronaći i razumjeti.