Ima li religija budućnost? Tko izgleda više kao kraj njezine evolucije: religiozni Amerikanac ili agnostik Europljanin? Ili će obojica pristati na neku vrstu kompromisa, ljudi vezani novim običajima i institucijama koje osiguravaju društvene povlastice ili religija bez vjerovanja u tradicionalno božanstvo?

Ovakva pitanja postavljaju se sama od sebe nakon što pročitate knjigu Nicholasa Wadea pod naslovom „Instinkt vjere: Kako se religija razvijala i zašto traje.“ U njoj on raspravlja kako ljudi imaju genetski utemeljenu potrebu za obožavanjem, ugraviranu prirodnim odabirom u moždanim živčanim krugovima zbog izvanredne prednosti koje je religija prenosila u ranim društvima. Ako postoji religijski instinkt, kako da shvatimo smanjivanje prisutnosti crkve u zapadnoj Europi? Europski trend mogao bi se promatrati kao nagovještaj općeg pokreta prema sekularizmu (oduzimanju crkvenih dobara) budući da društva postaju bogatija i obrazovanija. Ali taj trend ne možete vidjeti i u SAD-u, gdje je prisustvo crkve još uvijek snažno, a Wade još kaže kako on za religiju vidi dugu budućnost: „Razmjeri u kojima ljudi prakticiraju religiju u modernim državama može rasti i opadati, ovisno o društvenim okolnostima kao što su rat ili neimaština, ali malo je vjerojatno kako će religija potpuno nestati.“

Iz niske stope nataliteta u europskim zemljama, mogli biste zaključiti (ispod razina nadomjestaka), kako će agnostici i ateisti na kraju propasti, sa evolucijskog stanovišta, i biti zamijenjeni rastućom populacijom vjernika iz drugih društava. Ali, jednako tako je moguće da nevjernici razviju nove bezbožne institucije koje prenose evolucijske religijske koristi. U „Instinktu vjere,“ nakon raspravljanja o nekim izazovima tradicionalnim vjerovanjima (poput argumenata kako je Isus imao malo veze sa izumom kršćanstva, i kako Muhamed možda nije niti postojao), Wade je primijetio kako je prijemljivost za glazbu, poput religije univerzalna ljudska sposobnost koja ljude spaja, uzburkava emocije i uzdiže um na različite razine.

Postoji li neki način transformiranja religija u verzije koje bi bile prikladnije za moderno doba? Tri monoteizma su stvorena kako bi bili prikladni za uvjete u društvima koja su postojala prije mnogo stoljeća Činjenica da su tako dugo ustrajali ne znači kako su stvoreni da traju vječno, već jedino da su postali poput neke omiljene Mozartove opere koju ljudi s veseljem slušaju uvijek ispočetka. Ali glazbeni svijet nije u Mozartu dosegnuo konačnu perfekciju. Odlazak u operu uvijek na neki način podsjeća na odlazak u crkvu – dostojanstvene skupine odjevene u svoju najbolju odjeću, slušaju svoje svete himne i tekstove – no opći utjecaj baš i nije jednak. Kao što Wade primjećuje, religija je tradicionalno uključivala ljude u multisenzualno zajedničko iskustvo (glazba, poezija, ples) koje dodiruje „najdublje emocije za koje je um sposoban, nadahnjujući ljude da gledaju dalje od svog vlastitog interesa u nešto što bi mogli više cijeniti, zdravlje i opstanak njihovog društva, kulture ili civilizacije.“

No, danas su mnoge religije oslabile te doživljaje (Wade primjećuje kako su u crkvama postavljene klupe kako bi ljude spriječili da plešu), i mnogi ljudi se osjećaju nedodirnuti religijom. Wade sugerira da je to stoga što se čini da su „tri monoteizma davno dosegla granice svog razvoja, kasneći iza pojačane kompleksnosti ljudskih društava i silnog rasta organiziranog znanja.“ Religiozno ponašanje nastalo je iz jednog razloga: kako bi poduprijelo opstanak ljudskih društava. Oni koji upravljaju religijama ne trebaju pretpostavljati kako one ne mogu biti promijenjene. Baš nasuprot, religije su strukture nadasve prilagođene društvenim potrebama. One su oblikovane u indirektnim pregovorima sa super-prirodnim moćima, koje potom daju upute kako bi unaprijedile društvene interese. Velik dio razvoja ovisi o umješnosti i inspiraciji pregovarača. Ali prije svega, neophodno je razumjeti kako je pregovaranje moguće.

Možda religija treba proći kroz drugu transformaciju, sličnu tranziciji od religije lovačkog društva na onu naseljenih društava. U toj novoj konfiguraciji religija bi zadržala sve svoje stare snage povezivanja ljudi radi zajedničkog cilja, bilo radi moralnosti ili obrane. Dotakla bi sva čula i uzdigla um. Transcendirala bi svoje interese. I našla bi način da bude podjednako istinita prema emocijama i razumu, našoj potrebi da pripadamo jedni drugima i onome što smo naučili o ljudskom položaju kroz racionalno propitkivanje. Kako bi izgledao produkt takve preobrazbe? Jedna od mogućnosti koja pada na pamet je verzija ambijentalizma, ali s boljom glazbom i ritualima koji su elegantniji od razvrstavanja otpada. Ona bi mogla osigurati neke moralne lekcije i komunalne vrijednosti kao i kod tradicionalnih religija.