U nekim prošlim vremenima filmovi su se smatrali umjetničkim djelima unutar kojih se nije smjelo intervenirati sa strane. Prilikom emitiranja na televiziji prvo su puštane reklame, a zatim je slijedio film u cijelosti, a nakon toga ponovno reklame. One važnije filmove su čak najavljivali spikeri i informirajući na taj način gledatelje o osnovnim podacima ostvarenja koje će gledati. Sada definitivno više nije tako. Reklame su se bez imalo srama ugnijezdile u tkivo filmova, prekidajući radnju u najzanimljivijim trenucima i time svima dajući jasno do znanja kakva je prava hijerarhija vrijednosti. Sedma umjetnost je poput Titanica nezadrživo počela tonuti prilikom eksploatacije na komercijalnim televizijama. Osim toga, marketinški stručnjaci različitih velikih kompanija su shvatili kako i sami filmovi mogu biti prikladni za reklamiranje svojih proizvoda. Zašto reklamama prekidati filmove kad ih se lako može ukomponirati u samu radnju? U početku je to bila boca Coca-Cole u ruci hrabrog pilota, automobil Aston Martin koji je vozio James Bond, ili Chanel parfem koji su koristile neodoljive ljepotice. No, ni to nije bilo dovoljno. Uskoro su i čitavi filmovi postali nekom vrstom reklame za određene proizvode. Američka duhanska industrija je tako financirala snimanje inače sasvim solidnog filma «Dim» u kojemu su svi glumci, naravno, obilato pušili. Još gora stvar je napravljena u nedavno snimljenom filmu o Mr. Beanu koji je nije ništa drugo nego reklama za Sonyeve video kamere. Situacija je još gora na glazbenoj sceni. Osim što se različite kompanije pojavljuju kao sponzori turneja najvećih grupa, one su obavezno prisutne i u većini spotova. U borbi za tržište ne biraju se sredstva i pri tome koristi svaka prilika za privlačenje novih kupaca. Marketinškim manipulacijama su uspješno odlijevala kazališta, no i ona polako počinju posustajati pred izazovom novca. Takozvane sponzorirane predstave u kojima je sponzor prisutan i na sceni niču kao gljive poslije kiše, pa čak i one namijenjene djeci. Kako vrijeme prolazi predstavnici kapitala koji plaćaju umjetnike su se toliko umislili da su sebe počeli doživljavati najvažnijima na svijetu. Bilo je zanimljivo pročitati kako je zagrebački koncert Rolling Stonesa otpao zbog posebnog koncerta koji su oni svirali za skupinu bankara. Oni su za privilegiju privatnog tuluma s poznatim glazbenicima odvojili desetak milijuna dolara i pri tome se zasigurno dobro proveli. Zamislite samo tu gomilu biznismena kako za jednu noć izigrava rockere i skače na taktove «Satisfaction». Grozno. No, to nije sve. Uvijek i od lošeg ima gore. Najnovija izmišljotina zove se Rock'n'Roll Fantasy Camp. Riječ je o posebnim kampovima gdje bogataši za 15,000 dolara mogu par dana svirati sa svojim glazbenim idolima. Vlasnik kompanije koja sve organizira bio vrlo jasan u svom objašnjenju: «Uvijek ćete imati ljude koji će prigovarati zato što bogataši sviraju s rock zvijezdama. Ovo što mi radimo nije za frajere koji si to ne mogu priuštiti. Naši kampovi su za one koji su već uspješni u životu i koji si žele umjesto dvotjednog kupanja na Havajima priuštiti druženje i sviranje s najvećim imenima rocka». Bogate amatere do sada su do sada ugostili Bill Wyman, Roger Daltrey, Marky Ramone, Gary Brooker i Jack Bruce. Do kraja ove godine pridružiti će im se i Prince, Tom Petty, Billy Joel i Ted Nugent, s time da su glavna iznenađenja tek najavljena. Svi ti glazbenici su za pristojan honorar pristali na zajedničke svirke s bogatim bezveznjacima, pa ma koliko to okrnjilo njihov dosadašnji ugled. Ipak, da novac nije sve pokazuje primjer Lou Reeda, koji je nakon pobjede na izborima radikalnog desničara Joerga Haidera odbio svirati u Austriji. Kad su ga na novinskoj konferenciji upitali kako se može tako ponašati obzirom da građani Austrije imaju pravo birati koga žele, Reed je odgovorio da on isto tako ima pravo birati pred kime će svirati.