Prema antropologinji dr. Helen Fisher sa Sveučilišta Rutgers ljubav se može razdijeliti na tri različite funkcije mozga: požudu, romancu i privrženost. Nakon 32 godine strpljivog proučavanja ova predana znanstvenica je konstatirala kako ova tri moždana sustava mogu djelovati bilo kojim redoslijedom i u bilo kojoj kombinaciji. Moguće je zaljubiti se u nekoga prije nego što se vodila ljubav s dotičnom osobom, isto tako je moguće biti jako povezan s nekime i nakon toga se zaljubiti, a moguće je i prvo imati seksualni odnos, zatim se zaljubiti i na kraju osjetiti duboku povezanost. Dr. Fisher definira požudu kao čežnju za seksualnom ugodom, i nju se može osjetiti spram vrlo širokog raspona ljudi. Ljudi koje zaokupi romantična ljubav svoju pažnju fokusiraju na objekt svoje ljubavi. Oni ne samo što žude za voljenom osobom, nego su i jako motivirani da je osvoje, pa zbog toga opsesivno razmišljaju samo o njoj. Takva vrsta ljubavi za posljedicu ima ekstremnu seksualnu posesivnost. Potpuno izvan svake logike, ti ljudi će ukoliko nešto krene naopako  još više usmjeriti svoju pažnju na voljenu osobu. Prilikom istraživanja se pokazalo da se u njihovom mozgu stvara velika količina dopamina, neurotransmitera vezanog uz želju za postizanjem nagrade. Romantična ljubav je puno snažnija od seksualnih poriva, što prema znanstvenicima potvrđuje kako je riječ o porivu a ne emociji. Pri tome ona se ne iskazuje specifičnim izražajima na licu i često izlazi izvan okvira moći kontroliranja. Treća funkcija mozga koja se uključuje pri ljubavi je privrženost, osjećaj mira i sigurnosti koji se doživljava u dugotrajnom odnosu s partnerom. Privrženost je posljedica djelovanja hormona vazopresina i oksitocina, koji su najvjerojatnije odgovorni za osjećaj mira i povezanosti nakon uspješnog seksualnog odnosa. Nivo oksitocina se povećava i držanjem za ruku, gledanjem u oči, masađom, ili jednostavno sjedenjem u neposrednoj blizini neke osobe. Znanstvena istraživanja pokazala su da ljubav produžuje život. Među različitim društvenim grupama najdugovječnijima su se pokazali parovi koji su živjeli u ispunjavajućim i skladnim vezama. Oni su bili puno istovremeno puno zdraviji od samaca i onih koji su u ranoj fazi braka ostali bez partnera. Najkraće, prema tim znanstvenim studijama, žive bračni parovi koji se međusobno ne slažu i imaju stalne probleme u komunikaciji. U tim kombinacijama u pravilu muškarci umiru prije svojih supruga. Odabir krivog partnera može dovesti do ozbiljnih poteškoća. Istraživanja pokazuju kako nesretni brakovi povećavaju mogućnost razvijanja kliničke depresije za otprilike 30 posto. Na Sveučilištu Texas su uredno izmjerili kako prilikom razvoda stradavaju više žene kojima se za 60 posto povećavaju šanse za različita oboljenja srca. Pri tome su posljedice razvoda braka puno teže za mlađe žene nego za one u poznim godinama. Izreka koja kaže da je ljubav slijepa dobila je i znanstvenu potvrdu jer se prilikom zaljubljivanja jednostavno deaktiviraju određeni dijelovi mozga. Tu su na prvom mjestu područja povezana s negativnim emocijama, planiranjem, kritičkim društvenim prosudbama, te vrednovanjem istinitosti i straha. Kako bi bili što precizniji, znanstvenici su izmjerili da reduciranje kognitivnih funkcija kod zaljubljenih traje između jedne i dvije i pol godine. Korijen takvog ponašanja je evolucijske prirode. Ukoliko bi odmah bili u stanju vidjeti sve partnerove manjkavosti, smanjile bi se šanse za stvaranje stabilnog odnosa koji u konačnici rezultira stvaranjem djece. Doktorica Helen Fisher još jednom se okomila na romantičnu ljubav i za kraj konstatirala kako kratkotrajni romantični odnosi imaju štetne posljedice za metabolizam. Po njoj, romantična ljubav je evoluirala u svrhu usmjeravanja energije razmnožavanja na jednu osobu u određenom vremenu. Time se štedjelo i vrijeme i energija. No, romantična ljubav postaje destruktivnom ukoliko ju se želi živjeti tokom 20 godina. U takvom stanju ljudi postaju rastreseni, zaboravljaju važne stvari, ne jedu na pravi način, a po noći nedovoljno spavaju. Dakle, dozirati u malim količinama.