U povijesti prostora naroda koji su živjeli na prostoru bivše Jugoslavije postoji zagonetka koju rijetko tko želi pokušati riješiti. Riječ je o bogumilima i njihovim kamenim stećcima kojih ima na desetke tisuća. Pripadnici te heretičke sekte nikako se ne uklapaju u postojeće pravovjerne šablone koje stavljaju pod znak pitanja i nude neke druge načine doživljavanja svijeta. Unatoč sustavnom zanemarivanju ostavštine bogumila, među narodom opstaje poštovanje nepoznate tradicije, tako da stećci opstaju unatoč svih burnih vremena kroz koja su prolazili.

Postoji anegdota vezana uz sukobe u devedesetim godinama koja dobro opisuje strahopoštovanje s kojim narod doživljava misteriozne stećke. Jednom prilikom vozila UNPROFOR-a krenula su u razdvajanje sukobljenih vojski i pri tome slučajno ušla u polje sa stećcima. U istom trenutku obje zaraćene vojske su počele pucati po jedinicama UNPROFOR-a. Začuđeni zapovjednik mirovnih snaga želio je znati što se dešava i zašto su izloženi mecima. Obje strane su odgovorile: „Jeste li vi ludi, pa zar ne znate da su to stećci. Ako ih uništite, tko zna što će biti.“

Bogumili su bili gnostička religijsko-politička sekta osnovana za vrijeme Prvog Bugarskog carstva od strane svećenika Bogomila u vrijeme vladavine cara Petra I u desetom stoljeću. Najvjerojatnije je da je nastala u predjelu današnje Makedonije kao rezultat društvene raslojenosti do koje je došlo uvođenjem feudalizma i kao oblik političkog kretanja i opozicija prema bugarskoj državi i crkvi. Bogumili su željeli povratak ranog kršćanstva, odbijajući crkvenu hijerarhiju, a njihove osnovne političke tendencije su bile otpor prema državnim i crkvenim autoritetima. To je pomoglo da es pokret brzo proširi Balkanom, postepeno se šireći Bizantskim carstvom, a kasnije dosežući Bosnu, Dalmaciju, Italiju i Francusku.

Bugumili su bili dualisti po tome što su vjerovali kako svijet nije stvorio dobri Bog, već zli Demijurg – Đavo kojeg su poistovjećivali sa svima dobro poznatim bogom iz Starog Zavjeta. Nisu koristili križ niti gradili crkve, više voleći izvoditi svoje rituale na otvorenim prostorima. Veći dio njihove literature je bio izgubljen ili uništen od strane suvremene kršćanske crkve. Suvremenici bogumila kažu kako oni vjeruju da je Bog kreirao ljudsku dušu, no da je materija djelo Sotone, božjeg starijeg sina, koji je zavođenjem Eve izgubio svoju kreativnu snagu.

Kršćanski dualizam je potekao iz Armenije sredinom 7. stoljeća, kada je Konstantin iz Mananalise temeljeći svoje učenje isključivo na Novom Zavjetu, počeo učiti kako postoje dva boga: dobri bog koji je napravio čovječju dušu i zli bog koji je kreirao čitav fizički svemir uključujući i ljudsko tijelo. Njegovi sljedbenici, koji su poznati kao pavlićani, vodili su posve normalne živote, unatoč njihovom uvjerenju kako je svijet zao, a bili su poznati kao dobri borci.

Pod Turskom vladavinom, armenijski pavlićani su živjeli u relativnoj sigurnosti u njihovom drevnom središtu blizu Filipopolisa i nastavili se širiti prema sjeveru. Lingvistički, asimilirali su se među Bugare koji su ih nazvali pavlikiani. Rimsko-katolička crkva ih je 1650. godina uzela pod svoje. Čak četrnaest sela iz okolice Nikopolisa prihvatilo je katoličanstvo, uključujući i sela oko Filipopolisa. Gnostički društveno-religijski pokret i doktrina nastali su u vrijeme Petra I od Bugarske (927-969) kao reakcija protiv državnog i vjerskog pritiska bizantinske crkve. Usprkos svim mjerama represije ostala je jaka i popularna do pada Drugog bizantinskog carstva krajem 14. stoljeća. Bogumilstvo je bio rezultat mnogih faktora koji su se javili početkom 10. stoljeća, najvjerojatnije na predjelu Makedonije. Na njega su ključni utjecaj ostavili spomenuti pavlićani. 

Legenda o Svetom Gerardu iznosi da su sljedbenici bugarskog bogumilstva bili prisutni tijekom ranog 11. stoljeća u Ahtumovom predjelu, koji uključuje današnji Banat. Oni su zazivali arhanđela Uriela, čije ime je uobičajeno u amuletima i magijskim ritualima. Bogumili su se proširili prema zapadu i smjestili u Srbiju, gdje su bili poznati kao Babuni. Krajem 12. stoljeća srpski princ Stevan Nemanjić i Srpsko vijeće proglasilo je bogumilstvo herezom i protjeralo ih iz zemlje. Velik broj njih našao je utočište u Bosni i Dalmaciji gdje su bili poznati pod imenom patareni.

Bosanski vladar Kulin ban se je 1199. godine preobratio na bogumilstvo i vladao tako do 1204. Njegova vladavina bila je karakteristična kao razdoblje mira i prosperiteta. Sa svih strana u Bosnu su dolazili novi sljedbenici. Kao dodatak Kulinu, u njegovim vjerovanjima slijedili su ga princ Hercegovine i rimski biskup Bosne. Oltari i križevi su uklonjeni, razlika između klera i laika je nestala. Glavnina vjerničkih priloga je stavljena sa strane za milostinju i podršku putujućim evanđelistima. Bogumilstvo u Bosni polako nestaje dolaskom Osmanlija. Povjesničari vjeruju da se većina te heretičke sekte preuzela muslimansku vjeru. Za njima su ostali stećci koji su nastavili živjeti svoju istinu i uporno se odbijali uklopiti u bilo kakve postojeće religijske okvire. Možda nas i danas mogu uz njihovu pomoć možemo puno toga naučiti.