Sam pojam Zlatnog doba dolazi iz grčke mitologije i legendi koje se odnose na četiri (ili pet) velikih razdoblja kroz koja prolazi čovječanstvo. U tom nizu Zlatno doba je prvo, a nakon njega slijede Srebrno, Brončano, (Junačko) i Željezno doba. Zlatno doba prema spomenutoj tradiciji predstavlja razdoblje početnog mira, harmonije, stabilnosti i prosperiteta. Slični koncepti postoje i drugim tradicijama, poput indijskih yuga, velikih vremenskih intervala koji se ciklički izmjenjuju. Pri tome je zanimljivo da imena doba odražavaju pojedine metale koji ih karakteriziraju. Prema grčkoj mitologiji, u Zlatnom dobu je vodeću ulogu imala boginja Astreja koja se spustila s neba na zemlju kako bi ljude učila što je poredak, pravo i pravda, te kažnjavala one koji bi ih narušavali. To je inače bilo vrijeme kad nisu postojali zakoni i sudovi, a Astreja bi u tom kontekstu predstavljala iniciranje prvobitne ideje društvenog uređenja i države, uz koje nužno ide i kažnjavanje.

Isticanje Astreje kao predvodnice Zlatnog doba umjesto Krona (Saturna) je prilično logično jer je ovaj bog nakon svrgavanja s vlasti od strane Zeusa (Jupitera) postao omražen među Grcima. Za razliku od njih, Rimljani su upravo Saturna isticali kao glavno božanstvo tog razdoblja. Ukoliko malo razmilimo, ideja uvođenja zakonskih ograničenja i kažnjavanja itekako je u skladu sa Saturnovom astrološkom simbolikom. Sama ideja zakona spada u ingerenciju Jupitera, no njihovo provođenje i uvođenje kazni je definitivno nešto što veseli Saturna. Grčka mitologija keže da su unatoč uvedenim zakonima, a možda baš zbog njih, ljudi vremenom postajali sve gori, što je razočaralo Astreju i natjeralo je da se vrati na nebo gdje je zauzela svoje mjesto u zviježđu Djevice držeći Vagu u ruci. S druge strane, priča se može tumačiti i na način da je ona izvršila svoju misiju i nakon toga se vratila tamo gdje pripada.

Europska pastoralna književnost i ikonografija Zlatno doba prikazuje simbolikom nimfi i pastira koji žive jednostavni rustikalni život, nezagađen civilizacijom. U taj kontekst se uklapa legendarna Arkadija, područje Grčke u kojem se štovao Pan, božanstvo s kozjim nogama. Dolaskom kasnijih vremena Pan je doživio sudbinu sličnu Saturnovoj i postao modelom za kasnije kršćansko prikazivanje đavola. U razumijevanju simbolike Zlatnog doba važne podatke možemo dobiti od Hezioda koji objašnjava kako Zlatno doba završava Prometejovom pobunom i donošenjem zabranjene vatre ljudima. Ovaj božanski buntovnik time je narušio postojeći red u svemiru i ljudima otvorio mogućnosti spoznaje. Oni više nisu bili automati namijenjeni služenju i slavljenju bogova, nego su postali bića koja imaju potencijal za slobodno kreiranje svoje stvarnosti. Za ovaj svoj prekršaj Prometej je bio rigorozno kažnjen od tadašnjeg glavnog boga Zeusa.

Spomenuti mit o Prometeju narušava iluziju o savršenstvu koje je postojalo u nekoj davnoj prošlosti i prikazuje tadašnje bogove u sasvim drugačijem svjetlu. On se uklapa u kontekst gnostičkih učenja koja sve bogove svih vremena proglašavaju manifestacijama demijurga, psihički poremećenog kreatora svijeta u kojem živimo i iz kojeg se trebamo osloboditi. Demijurg i njegovi pomoćnici pod svaku cijenu žele zadržati ljude u iluziji koju sami stvaraju i u kojoj se nadaju da će im njihovi tirani pružiti slobodu. Gledajući iz te perspektive Zlatno doba je bilo razdoblje potpune ljudske zarobljenosti i nesvjesnosti. Istovremeno naizgled suprotstavljeni Zeus (Jupiter) i Kron (Saturn) samo su dva lica istog vladara (demijurga) koji je zaključao nebesa i ljubomorno sakrio ključeve. Nepredviđenom Prometejevom intervencijom došlo je do promjene i stvaranja pukotina u do tada jedinstvenoj matrici postojanja. U judeo-kršćanskoj tradiciji sličnu simboliku ima pojavljivanje zmije u Rajskom vrtu i konzumiranje famozne jabuke.