Jeste li se ikada upitali kako je sav ovaj cirkus počeo? Da li je kreacija u svom ishodištu vježba misli koja se dešava kako bi definirala tko smo zapravo? Mitovi o stvaranju s raznih dijelova svijeta govore nam kako je kreacija nastala iz kaosa. Kreaciju možemo doživjeti kao sprječavanje nastavljanja kaosa. Kaos i proces njegovog isključivanja imaju dugu povijest vodeći nas natrag do same zore stvaranja. Drevnim Egipćanima kaos je bio Nun, mrak, vodeni ponor prije vremena u kojem stvari mogu postojati. Konačno se iz tog kaosa na površinu izdigla zemlja dopuštajući postojanje prvog božanstva u obliku ptice. To božanstvo je imalo nekoliko uloga, uključujući govorno izražavanje i opažanje. Iz kaosa je stvorilo red i uskoro se pojavila Maat, kći boga sunca, donoseći pravdu, istinu i sklad. To je osnova egipatske priče o kreaciji. U Indiji je stvaranje bilo nešto drugačije. Zapravo, to uopće nije bilo stvaranje nego ponovo rađenje. Ipak, uz sve različitosti pojavljuju se i sličnosti. Indijski mitovi o stvaranju brojni su i metaforični, a možemo ih naći u brojnim vedskim himnama. Oni se bave stvaranjem reda iz kaosa na sličan način egipatskom. U jednoj himni kaos je uništen kroz žrtvovanje, čin žrtvovanja je istinski čin stvaranja. U drugim himnama nailazimo na zlatni zametak koji je usađen u svemirsko jaje koje se pojavljuje na granici svijeta iz voda kaosa. U drugim pak himnama Zemlja i Nebo su božanski roditelji koji stvaraju čovjekolika božanstva poznata po ulozi drvodjelja i zidara. U egipatskoj i indijskoj mitologiji nalazimo zanimljive sličnosti. Oba mita govore uglavnom o tome kako kaos biva uništen redom i kako je red manifestacija naročite ljudske osjetljivosti i sposobnosti da sebi prilagodi prirodu. Kineska mitologija vrti se oko životne sile i njenih muških i ženskih principa -    yina i yanga. Postoji metaforična priča o stvaranju kao smrti kaosa. Yin i yang predstavljeni su kao dva cara, Shu i Hu, koji često borave unutar područja trećeg cara, Hun Duna, što znači kaos. Hun Dun je bio sretan sa Shuom i Huom i nastojao im što više ugoditi. Jednog dana oni su mu se željeli odužiti za njegovu dobrotu. Primijetili su kako imaju nekoliko otvora na tijelu koja im omogućavaju da vide, čuju, jedu, itd.  S druge strane Hun Dun nije imao ni jedan. Stoga su oni u njegovom tijelu izbušili rupe nadajući se kako će i on steći te sposobnosti. No, umjesto toga kaos je umro i u trenutku njegove smrti nastao je uređeni svijet.Ponovo vidimo kreaciju kao proces u kojem red poražava kaos pomoću ljudskih karakteristika. Varijacija na istu temu postoji u grčkoj mitologiji. U Teogoniji pjesnik Hesiod prati genealogiju čovjekolikih bogova do iskonskog vremena bez ljudi. Drugi primjer dolazi iz orfičkog kulta. Odmah nakon Kaosa dolazi Kronos, ili vrijeme. Vrijeme oblikuje jaje iz kojeg dolazi Fanes, stvoritelj svega što postoji. On ima četiri oka kako bi pojačao percepciju svijeta, a u jednoj od svojih manifestacija on je Eros, bog ljubavi. Slična priča je prisutna i u islandskim mitovima. U početku je postojao Ginnungagap, veliki bezdan kaosa. Led i vatra su tada zajedno stvorili iskonskog diva, Ymira. Od njega su nastali prvi muškarac i žena. Onda je došao Bor koji je pogubio Ymira, načinivši od njegovog tijela zemlju, od krvi more, a od lubanje nebo. Bor je onda uspostavio red, donio zakone i izgradio lijepe dvorane. Započeli su ratovi, no zaustavljeni su spravljanjem medovine - inspiracije koju je bogovima donio Odin. Čini se kako su mitovi stvaranja, premda dolaze iz različitih kultura, u svojoj poruci univerzalni. Primarni faktor tih najranijih mitova bio je nastajanje reda iz kaosa. Pri tome se spomenuti red odnosi prvenstveno na ljudsku sposobnost spoznaje. Dakle, iz mitova možemo prosuđivati kako je kreacija zapravo pronalazak znanja u kaosu koji je bez ikakvog konkretnog značenja. Izgleda da kreacija nije fizičko stvaranje svijeta, već stvaranje misli – naša sposobnost donošenja izbora u svijetu sa svrhom razumijevanja reda u kaosu besmisla.