Unutar većine prevladavajućih religija nas od djetinjstva uče kako postoji samo jedan bog koji vlada ovim svemirom. Istovremeno smo i mi kao taj bog sami vladari svog privatnog svijeta u kojemu donosimo odluke i za njih preuzimamo odgovornost. Sa svih strana nam se savjetuje osvješćivanje jedinstvenosti i kroz što racionalnije promišljanje i ponašanje. No, koliko je takav pristup sam po sebi uopće racionalan i zdrav za naš psihički život. Jesmo li mi uopće samo jedna osoba, ili u sebi imamo nekoliko malih ljudi koji svaki za sebe želi različite stvari? Zašto bi trebali uzeti zdravo za gotovo da imamo samo jednu osobnost? Možda su naši umovi prirodno podijeljeni u dijelove i faze, tako da svaki od tih dijelova utječe na kreiranje različitih identiteta. Ukoliko se malo potrudimo, postoje šanse da u sebi pronađemo nezadovoljno dijete, junaka ili junakinju, strogog kritičara i zaštitničkog roditelja. Lista identiteta se može nastavljati u nedogled. U nama nas čekaju neprestano nova i nova iznenađenja.

Moderni psiholozi sve više se slažu o pozitivnosti prihvaćanja postojanja različitih podosobnosti unutar jedne osobe. Oni kažu kako je veliko olakšanje konačno si priznati da nismo jedno nego grupa. Stvoriti vizualnu predodžbu ljudi koji žive u nama i nakon toga se prestati brinuti. Na taj način ćemo svima njima dati dovoljno prostora i potaknuti ih na međusobno usuglašavanje. Upoznavanjem stanara koji žive u nama doći ćemo do mogućnosti uspostavljanja bolje kontrole nad svojim životima. U svakodnevnim situacijama lakše ćemo primijetiti njihovo pojavljivanje i izbjeći mogućnost pojavljivanja sukobljavanja unutar nas samih. Jer nije nimalo lako kad dođe do obračunavanja stanara koji dijele isti prostor. Vrlo često oni počinju sabotirati jedni druge i na taj način nam uništavaju uobičajeni mir u životu.

Psiholozi su u svojim istraživanjima u razvijanju ega ustanovili da je na nižim nivoima sve crno ili bijelo. Mi možemo biti samo dobri ili loši, slijediti boga ili đavola. Jednako mišljenje imamo i o drugim ljudima koje uvažavamo ili potpuno negiramo njihove vrijednosti. Na višim nivoima razvoja počinjemo raspoznavati i suočavati se s našim unutrašnjim konfliktima. Postaje nam prihvatljiva ideja o istovremenom postojanju dobrog i lošeg u nama samima. Negiranje unutrašnjih konflikata u tom kontekstu svjedoči o nedovoljno razvijenom egu koji je ekvivalentan bogu koji u svojoj opčinjenosti sobom smatra da je „bog jedini i nema drugih bogova osim njega“.

Modernim psihoterapeutima je prethodio kontroverzni duhovni učitelj Georges Gudjieff. On je u radu sa svojim učenicima raspoznavao podosobnosti koje stanuju u njima i poticao na njihovo razumijevanje. Tom prilikom je razvio i teoriju o 9 osnovnih tipova ljudi, takozvanim eneagramima. Za osvješćivanje sebe i duhovni napredak bilo je izuzetno važno pronaći kojem tipu netko pripada. Pri tome je Gurdjieff isticao kako u svakome od nas postoje svih devet eneagrama, no jedan preuzima dominantnu ulogu. Ova njegova učenja postaju još zanimljivija u svjetlu najnovijih spoznaja vezanih u psihoterapiju preko kojih terapeuti u svakom čovjeku razlikuju do devet mogućih podosobnosti. Drugim riječima, u našem tijelu dijeli prostor ukupno devet stanara. Iz pozicije svakodnevne svjesnosti čini se da u ljudima vlada prilična gužva.

Dolaskom kršćanstva i ostalih monoteističkih religija odbačena je bilo kakva primisao o višeslojnosti ljudske psihe. Svijet ljudi je strogo odijeljen od raja i pakla, što je dovelo do vrlo snažnog potiskivanja i gubljenja kontakta između naših stanara. Sjetimo se samo učenja koje dolazi iz hune i kaže da svjesni stanar može uspostaviti kontakt s nadsvjesnim (božanskim) samo ukoliko se udruži s onim nesvjesnim. Ovdje bi zasigurno Carl Gustav Jung zadovoljno klimnuo glavom. Drugim riječima, prvi koraci na putu do boga nisu prema gore, nego prema dolje. Zvuči jako heretički, no u osnovi je vrlo logično. Ljudima koji su živjeli u politeističkim kulturama bilo je puno lakše učiniti taj prvi korak, jer se nisu morali plašiti nikakvog đavola i pri tome im je puno prirodnije bilo raspoznati svoju psihičku podijeljenost.

U svojem nastojanju da svijet podijele po svojim crno-bijelim principima, monoteističke religije su stanovnike donjeg svijeta identificirale kao zle demone, a one koji borave u gornjim sferama kao dobre anđele. U skladu s takvim pristupom, zanimljivo je da najnovija istraživanja vezana uz podosobnosti potvrđuju njihovu dvojnu strukturu. Ili drugim riječima, svaka od njih povezuje sadržaje iz nesvjesnog i nadsvjesnog područja, pri čemu se oni naizgled izražavaju kao suprotnosti. Neka koja nesvjesna podosobnost koja izražava strah u sebi ima potencijal hrabrosti s nadsvjesnog nivoa. U tom smislu bi mogli reći kako anđeli i demoni idu zajedno u parovima koji predstavljaju dvije krajnosti jedne stvarnosti. Time se još jednom potvrđuje pretpostavka da se do kontakta s nadsvjesnim dolazi samo kroz prethodno osvješćivanje nesvjesnog. Za putovanje prema gore moramo se prvo spustiti duboko dolje.