Američki rat protiv terorizma u mnogo čemu mijenja sliku ovog svijeta. Uspkešno provedeno „širenje demokracije i tekovina civiliziranog zapadnog svijeta“ Afganistan i Irak su pretvorile u zemlje bezakonja gdje ljudski život ne vrijedi ni par dolara. Uz to američka intervencija je Afganistan promovirala u najvećeg svjetskog proizvođača droga a u Iraku istovremeno omogućila devastaciju i pljačku neprocijenjivo vrijednih arheoloških lokaliteta. Na taj način se iz dana u dan zatiru ostaci civilizacije koja je uz Egipat i Grčku poslužila kao osnova za razvijanje kulture unutar Europe, a time i same Amerike. U tom kontekstu pomalo ironično se doimlje tekst objavljen u novinama New York Times pod naslovom „Spasite gnostike“ koji upozorava na dramu kroz koji prolaze Mandejci u Iraku. Mandejci, su, naime, mnogima nepoznati stari narod koji na području Iraka još od vremena Isusa Krista prakticira svoju gnostičku religiju, a koji je nakon američke invazije doveden korak do nestajanja s lica zemlje.

U spomenutom tekstu se odmah na samom početku daje do znanja kako Americi nikako nije bio cilj uništavanje jedne tako drevne kulture i kako je istrebljivanje Mandejaca rezultat niza nesretnih okolnosti (sic!). Povijesno gledano, Mandejci su jedini preživjeli gnostici (Mandejci u prijevodu znači upravo Gnostici) iz prošlosti, u svemu bliski ljudima koji su stvorili spise iz Nag Hammadija, poput Tominog evanđelja ili Evanđelja po Filipu, u kojima doznajemo kako su Isusa doživljavali izvorni kršćani. Ovaj čudesan narod posjedovao je impresivnu količinu originalnih literarnih djela, te istovremeno revnosno održavao religijske rituale u izvornom obliku kao što su postojali prije više od 2,000 godina. U Europi su ih krivo prozvali „kršćanima Svetog Ivana“ zbog čestog spominjanja Ivanovog imena, pri tome smetnuvši s uma da Mandejci za svog učitelja drže Ivana Krstitelja a ne Isusovog omiljenog apostola. Krajnja miroljubivost tog čudesnog naroda i njihova vještina u pletenju košara i ostalih proizvoda pruća omogućila im je siguran život čak i u vrijeme Saddama Husseina. No, dolaskom američkih vojnika sve se promijenilo.

Izbijanjem brutalnog rata na području Iraka Mandejci su došli u vrlo neugodan položaj. Njihova pacifistička religija brani im bilo kakvo korištenje oružja, pa čak i u svrhu samoobrane, što ih je učinilo bespomoćnim žrtvama različitih vojski, kriminalaca i ekstremističkih religijskih grupa. Kidnapiranja, silovanja, prebijanja, ubijanja, te nasilna preobraćenja na Islam, postala su svakodnevnicom ovih duhovnosti okrenutih ljudi. U trenutku kada su 2003. godine Amerikanci napali Irak tamo je boravilo otprilike 60,000 Mandejaca, sada ih je ostalo manje od 5,000. Poput milijuna ostalih Iračana koji su imali sreću da pobjegnu i postanu izbjeglice, većina Mandejaca otišla je u Siriju i Jordan. Manje grupe su se pak skrasile u Australiji, Indoneziji, Švedskoj i Jemenu. Za razliku od ostalih religijskih zajednica, poput kršćana i muslimana, Mandejci nemaju mogućnost dobivanja podrške od ostalih pripadnika svoje vjere. Jednom prognani sa svojeg matičnog teritorija oni doslovce postaju strancima u stranom svijetu. Nepoznavanje stranih jezika i potpuno različito kulturno ishodište tjera ih na gubitak svog identiteta i prisilnu asimilaciju u većinske narode.

Za razliku od znanih nam holivudskih filmova u kojima na kraju uobičajeno slijedi happy end, priča o Mandejcima očigledno ne podliježe tim klišejima. Njihov nestanak sramota je za moderno čovječanstvo koje usprkos svom nominalnom zalaganju za slobodu i demokraciju nije angažiralo kako bi spasilo direktne sljedbenike tradicije direktno povezane s pojavom kršćanstva. Jer kome je u interesu upoznati se sa svjedočenjima koja mogu promijeniti perspektivu postojećih svetih knjiga?