Blog Igora Ognjenovića

Potreba spajanja estrade i religije u Americi se manifestirala kroz pravu poplavu televizijskih propovjednika. Svojim dramatičnim nastupima i instant duhovnošću oni su privukli vjerne sljedbenike unutar uglavnom neškolovane i siromašne populacije. Jednim pritiskom na tipku televizora svako je dolazio u priliku saslušati „važne“ životne istine i dobiti gotove recepte za ispravno ponašanje. Političari su vrlo brzo prepoznali korisnost od povezivanja i financiranja tih istaknutih tv – propovjednika. Pionir televizijskog propovijedanja bio je Jimmy Swaggart. Tokom osamdesetih godina njegov program dosegnuo je ekstremnu popularnost. U Americi ga je gledalo 8 milijuna ljudi, au širom svijeta čak 500 milijuna. Osim što je propovijedao na televiziji ovaj utjecajni pentakostalni propovjednik je i snimao gospel glazbu. Ogromne tiraže donijele su mu čak i titulu najboljeg gospel pjevača po časopisu „Record World.“

Swaggartova ekspanzija naglo je prekinuta velikim skandalom. Razlog tome je bio sukob s jednim od svećenika svoje crkve. Nakon što ga je Swaggart prozvao zbog ljubavne veze sa ženom jednog vjernika, ovaj mu se odlučio osvetiti i u tu svrhu unajmio privatnog detektiva. Spomenuti detektiv je savjesno izvršio svoj posao i snimio Swaggarta prilikom redovite posjete jednom od teksaških bordela. Slike s jednom od tamošnjih prostitutki izašle su na naslovnicama novina. Nakon što se neko vrijeme skrivao od očiju javnosti, Swaggart je odlučio priznati svoje grijehe i pokajati se. Pred televizijskim kamerama je pozvao Boga i svoju porodicu da mu oproste. Njegova publika mu je povjerovala, tako da Swaggart i danas emitira svoj program preko televizije, radija i Interneta.

Osobe iz svijeta estrade najčešće koriste duhovnost na dva načina. Prvi uključuje prezentiranje duhovnosti kao zanimljivog dodatka svojoj biografiji. Spominjanje pripadnosti određenoj religiji ili duhovnom pokretu u pravilu daje dodatnu dubinu onome što rade i privlači nove obožavatelje. Oni nisu tu samo zbog novca, nego šire i duhovnu misiju. Između mnogobrojnih promjera spomenimo samo Madonnu i njezino koketiranje s yogom i kabalom, te Beatlese i njihovo pridruživanje Maharishijevoj transcedentalnoj meditaciji. S druge strane, jedan dio poznatih osoba u religiji traži i sklonište od svakodnevne izloženosti ispraznoj utrci za slavom. Tako se Prince u jednom trenutku priklonio Jehovinim svjedocima, Little Richard postao svećenikom u Evangelističkoj crkvi, a Tom Cruise se transformirao u gorljivog scijentologa.

Ponekad spominjanje religijskih tema može biti vrlo opasno za daljnju karijeru. Poznata je priča o Johnu Lennonu koji je na vrhuncu slave Beatlesa izjavio kako su popularniji od Isusa. Za tu svoju šalu koristio je podatak o prodanosti njihovih ploča koje su se u tom trenutku prodavale u većim tiražima nego Biblija. Lennonova izjava izazvala je ogromni revolt vjernika širom svijeta. Kao u dobra stara vremena nastajanja rock'n'rolla ponovno su se počele spaljivati ploče Beatlesa, a njihova imena spominjati u najnegativnijem kontekstu. Zgranutom Lennonu nije preostalo ništa nego da se svima javno ispriča. No, to nije bilo dovoljno. Bijes je i dalje ostao, a CIA ga je stavila na listu nepoželjnih i potencijalno opasnih osoba. Daljnji rasplet nam je svima dobro poznat.

Karijera Sinead O'Connor tekla je predviđenim tokovima, sve dok ova popularna pjevačica nije 1992. izazvala skandal u američkoj televizijskoj emisiji Saturday Night Live. Tada je prilikom izvođenja Marleyeve pjesme „War“ kao protest zbog pedofilskih skandala unutar Katoličke crkve pocijepala sliku tadašnjeg pape Ivana Pavla II. Na kraju je uz komentar „borite se protiv pravog neprijatelja“ komadiće pocijepane slike bacila u pravcu kamere. Reakcije su bile burne. Njezin čin osuđivan je širom svijeta, čak i od strane onih koji inače nisu bili gorljivi pobornici Katoličke crkve. Vrhunac svega se odigrao dva tjedna nakon spomenutog skandala kada je Sinead trebala nastupiti na proslavi tridesetogodišnjice glazbenog djelovanja Boba Dylana. U trenutku kada je izašla na pozornicu publika je počela burno negodovati. Dok je Sinead stajala čekajući da se protestiranje stiša, prišao joj je pjevač Kristofferson i rekao joj da se ne da uznemiriti od gadova. Ona je rekla da je sve u redu, te nakon toga bez glazbene pratnje izrecitirala istu pjesmu „War“ uz koju je pocijepala Papinu sliku. Nakon toga je odjurila s pozornice sva u suzama. Nakon tih događanja karijera Sinead O'Connor krenula je silaznom putanjom. Krajem devedesetih godina postala je svećenicom u engleskoj Neovisnoj katoličkoj crkvi koja inače nema veze s Katoličkom crkvom.

Za razliku od Sinead O'Connor različite heavy metal grupe dugi niz godina uspješno koriste religijske provokacije kao dio svoje ikonografije. U tome znaju biti vrlo drastični, ali ih njihova publika ne napušta upravo zbog toga što je sve to dio njihove supkulturalne pripadnosti. U sjećanje nam dolazi sva halabuka koja je podignuta kada je 2005. godine u pulskoj Areni. Veliki broj hrvatske javnosti bio je uznemiren činjenicom kako će se usred Pule „pjevati sotonski stihovi i kvariti naša djeca.“ Koncert je na kraju održan, a od najavljenih protestnih mitinga nije bilo ništa. Slične polemike su se vodile i oko koncerta Rolling Stonesa na zagrebačkom hipodromu. Kalkuliralo se kako je to sve smišljeno napravljeno kako bi se neutralizirao pozitivan učinak poznate propovjedi pape Ivana Pavla II koju je upravo tu održao 1994. godine.

Religijska simbolika promovira se i unutar sporta. Zaboravimo sada na izjave bivšeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza koji je nakon nepravednog osvajanja prvenstva Dinamo (tadašnju Croatiu) prozivao najkatoličanskijim klubom i okrenimo se pozitivnim primjerima. Brazilski igrači poznati su po svojoj religioznosti, no istovremeno i po vrlo neurednom životu. Izuzeci su Kaka i Ze Roberto. Kaka u svom životu dosljedno prakticira kršćanska učenja, a Ze Roberto je čak i napisao knjigu koja povezuje teologiju i sport. Inače zanimljivo je da po psihološkim istraživanjima puno bolje sportske rezultate postižu momčadi unutar kojih se svakome od igrača ostavlja pravo na njegov vlastiti religijski stav. U pravilu, momčadi koje se jednoobrazno izjašnjavaju kao religiozne i prizivaju Boga na svoju stranu, kasnije ostaju iza onih koje to ne čine.

Dosljednost svojoj religiji obilježila Cassiusa Claya. U trenutku kada je bio neprikosnoveni vladar ringova i doživljavao vrhunac popularnosti, on je 1984. godine prešao na islam i svoje ime promijenio u Muhammad Ali. Sama ta promjena imena još ine bi toliko zasmetala američkoj javnosti da istovremeno nije odbio obući vojnu uniformu i otići ratovati u Vijetnam. Rasplet je poznat, Ali je završio u zatvoru i izgubio titulu apsolutnog svjetskog boksačkog prvaka. Nakon toga se spektakularno vratio i ponovno postao svjetskim prvakom u legendarnom meču protiv Georgea Foremana. Muhamed Ali je primjer javne osobe koja iskreno stoji iza svojih uvjerenja. Njegova religija nije kao kod većine drugih poznatih osoba imala marketinšku ulogu. Ono što je o Aliju malo manje poznato je da je u vrijeme svoje popularnosti tajno donirao velike svote novaca za humanitarne projekte širom svijeta. Za razliku od sadašnjih slavljenih humanitaraca, poput Bona iz grupe U2 i Billa Gatesa, Ali se nije želio hvaliti svojim dobrim djelima i zbog toga plaćati manju stopu poreza na prihode. Nakon završetka svoje sportske karijere ovaj veliki sportaš priklonio se sufizmu.