Blog Igora Ognjenovića

Još od njegovog otkrivanja 1781. godine planet Uran za astronome ostaje nerazjašnjenom zagonetkom. Nakon što su svrgnuli Plutona s planetarnog trona zbog njegove patuljaste veličine, Uran je sa svojih -224 stupnjeva Celzija postao najhladnijim planetom Sunčevog sustava. Tu njegovu hladnoću je jako teško razjasniti, jer Uran je puno hladniji od svojeg od Sunca udaljenijeg susjeda Neptuna koji broji -214 stupnjeva Celzija. Pri tome je važno napomenuti kako Neptun prima čak četiri puta manje sunčeve radijacije, pa bi shodno tome trebao biti i puno hladniji. U nemogućnosti pronalaženja pametnijeg rješenja astronomi su kao glavnog krivca Uranove hladnoće istaknuli njegov rotacijski vektor. Uranova kruži oko Sunca položen na stranu i rotira oko gotovo horizontalne osi, potpuno drugačije od svih ostalih planeta. Tu njegovu neobičnu rotaciju podržavaju i svi veći mjeseci koji kruže u vertikalnoj ravnini. Da čitava situacija bude neobičnija, neki manji Uranovi mjeseci odudaraju od ostalih i kruže unutar horizontalne ravnine. Dakle, kad je o Uranu riječ, tu ne vrijede nikakva pravila i jednostavno sve postaje moguće. Čak ni veličina spomenutih mjeseca, a ima ih ukupno 27, nije ujednačena. Tako najmanji nazvan Miranda ima 470 km u dijametru, a najveći Titanija čak 1578 km u dijametru. Uranovi prsteni su slični onima oko Saturna i Jupitera. Poznato ih je ukupno 13, no vjeruje se da će ih pomnijim promatranjem biti otkriveno još. No, bilo kakve sličnosti s ostalim planetima nestaju kada se počne proučavati Uranovo magnetsko polje. Njegovi polovi, za razliku od ostalih planeta, odstupa od osi rotacije za čitavih 60 stupnjeva. Sličnu anomaliju pokazuje samo Neptun, ali ne toliko intenzivno. Razlog tim odstupanjima se ničime ne može objasniti. Većina astronoma kako bi razlog Uranovim odstupanjima od normale mogao biti snažan sudar s nekim nebeskim tijelom koji se odigrao u dalekoj prošlosti. Taj sudar je jednostavno izbacio Uran iz njegove ravnoteže i učinio ga najekcentričnijim planetom Sunčevog sustava. Zanimljivo je da su davno prije otkrića planeta Urana sličnu priču ispričali i grčki mitovi. Po njima je na samom početku ovog svijeta postojao bog Uran i boginja Gea (Zemlja). Gea je Uranu rađala potomke kojima je on u pravilu bio nezadovoljan i tjerao ih u podzemni svijet. To se nije svidjelo Gei, pa je zajedno sa svojim sinom Saturnom skovala urotu Uranovog svrgavanja. Saturn se tokom noći prišuljao zaspalom Uranu i kastrirao ga uz pomoć srpa. Ovo mitološko kastriranje moglo bi simbolizirati nebeski sudar o kojemu sada govore astronomi. No, tu nije kraj neobičnim koincidencijama. Odmah nakon otkrića Urana 1781. godine veliki broj astrologa širom svijeta potrudio se da ga uključi u njihov simbolički jezik. Istražujući veliki broj astroloških karti oni su došli do spoznaje kako taj novi planet treba povezati s događajima koje je vrlo teško predvidjeti. U pravilu ti događaji su donosili određena traumatična iskustva kao posljedicu izražavanja sila koje se nisu mogle kontrolirati. Osim toga, astrolozi su Urana također povezali i s velikom potrebom za razlikovanjem. Većina ljudi u čijim kartama je on bio dominantan iskazivala je određenu ekscentričnost i odstupanje od onoga što je uobičajeno. Pri tome je važno napomenuti kako u to doba nitko nije znao za neobične karakteristike planeta Urana, a kamoli da je postojala pretpostavka o njegovom razornom sudaru s nekim nebeskim tijelom u prošlosti. Vrlo teško je objasniti način na koji ljudi dolaze do takvih racionalnom umu nedostupnih informacija. Cijenjeni Carl Gustav Jung pokušao je sve objasniti terminom kolektivnog nesvjesnog, ili sveukupnosti znanja koje se nesvjesno nalazi u svima nama i koje nismo stekli naviku svakodnevno koristiti. To znanje u nekim slučajevima nepredviđeno izbija na površinu samo po sebi, a ponekad se pojave pojedinci koji imaju sposobnost svjesno ga prizivati. Znanje koje se nalazi u kolektivnom nesvjesnom izražava se u različitim mitovima, a istovremeno je i osnova onoga što nazivamo intuicijom. Velika je šteta što se moderna znanost još uvijek uporno ograđuje od ovakvog načina promišljanja.