Blog Igora Ognjenovića

Znanstvenik je iznio bizarni prijedlog kako postoje dvije dimenzije vremena s kojima nismo upoznati i čak predložio način testiranja njegove heretičke zamisli slijedeće godine. Vrijeme više nije jednostavna linija, od prošlosti prema budućnosti, unutar četverodimezionalnog prostora koji se sastoji od tri dimenzije prostora i jedne vremena . Umjesto toga, novi fizičari predočavaju prolaz povijesti kao krivulje ugrađen u šest dimenzija, četiri prostorne i dvije vremenske. „ Ne postoji samo jedna dimenzija vremena.“ Izjavio je za New Scientist Itzhak Bars sa Sveučilišta Južne Kalifornije u LA-u. „Dvije su. Jedna čitava dimenzija vremena i još jedna prostora dosada su posve neopažene prošle kraj nas.“ Barove tvrdnje o „dvije vremenske fizike“, koje je razvio prije više od desetljeća, mogu pomoći riješiti probleme sadašnjim teorijama kozmosa i što je najvažnije, imaju stvarnu moć predviđanja koja se može testirati u predstojećem eksperimentu fizičkom česticom. Ako bude potvrđena, mogla bi pokazati put prema „teoriji svega“ koja ujedinjuje sve svemirske fizičke zakone u jedan, ponajprije općom relativnosti koja upravlja gravitacijom i građom svemira u velikim razmjerima., i kvantnom teorijom koja vlada subatomskim svijetom. U potrazi za tom teorijom koja sve ujedinjuje, znanstvenici su desetljećima svojim jednadžbama dodavali ekstra dimenzije prostora. Još 1920-ih godina, matematičari su otkrili kako kretanje prema četiri dimenzije prostora, umjesto tri koje doživljavamo, pomoglo u njihovom traganju za usklađivanjem teorija o elektromagnetizmu i gravitaciji. Danas, teoretičari proučavaju teoriju svega zvanu M-teorija koja dodaje još jednu dimenziju, stvarajući total od 11:10 prostora i jednu vremena. Sve do sada su se opirali miješanju s vremenom jer bi to moglo dovesti do neočekivanih posljedica, kao što je putovanje kroz vrijeme. Mijenjanje naše slike vremena od linije na plan (od jedne na dvije dimenzije) znači kako bi se put između prošlosti i budućnosti mogao sam o sebe zapetljati, omogućujući da putujete naprijed i natrag u vremenu i dozvoljavajući famozni paradoks djeda, po kojem biste mogli otići unatrag i ubiti svog djeda prije nego se vaša majka rodila, na taj način spriječiti vlastito rođenje. Bars je prvo naišao na nagovještaje o dodatnoj dimenziji vremena  u M-teoriji 1995. godine, i kada se zakačio za nju, otkrio kako bi paradoks djeda i drugi strahovi mogli biti prevladani uporabom nove vrste simetrije – matematičkog svojstva da ostvari odnos između kvantiteta pozicije i količine gibanja. Ta simetrija mogla bi pomoći u usklađivanju dva moćna stupa fizike 20.stoljeća, kvantne mehanike i relativnosti. Jednostavno dodajući još jednu dimenziju vremenu ipak ne rješava baš sve. Stvoriti jednadžbe koje funkcioniraju s novom simetrijom i točno opisuju svijet, treba i još jednu dimenziju prostora, stvaraju total od četiri prostorne dimenzije, objasnio je u časopisu Physical Review D. Prema Barsu, poznati četvero-dimenzionalni svijet kojeg vidimo oko sebe tek je „sjenka“ šestero -dimenzionalne stvarnosti, jednako kao što ruka baca mnogo različitih „sjena“ na zid kada ju osvijetlimo iz različitih kutova. Iako ne možemo izravno iskusiti tu dodatnu dimenziju vremena, možemo ju efektivno zamijetiti kroz razne perspektive na raznim „sjenama“. U tom smislu, on ističe već postojeći dokaz fizičkog fenomena na makroskopskim i mikroskopskim skalama. Štoviše, on vjeruje kako bi se još više dokaza njegove teorije moglo dobiti slijedeće godine kada se u CERNovom Large Hadron Collider blizu Ženeve u Švicarskoj, čestice zajedno mrve kako bi se stvorile dosad nevidljive „supersimetričene“ čestice. Postavlja se pitanje: da li je njegova ponuda matematička namještaljka, prije nego stvarni fizički entitet? Bars insistira kako su njegove dodatne dimenzije više od pukog matematičkog majstorstva. „Apsolutno ne,“ izjavio je za New Scientist. „ Te dodatne dimenzije su tamo, jednako stvarne kao i tri dimenzija prostora i jedna vremena koje izravno doživljavamo.“ Očigledno je da vremenom prostor u kojem živimo postaje sve kompliciraniji. Nije daleko trenutak kada će nam svima biti potrebni tečajevi i udžbenici za percipiranje do sada nepoznatih dimenzija. Istovremeno vrlo smo blizu i konačnom stvaranju teorijske podloge za konstruiranje vremeplova. Filmovi poput „Povratka u budućnost“ zadobiti će isti tretman kao nekada romani Jules Vernea. Nadajmo se samo da budući vremenski putnici neće gnjaviti svoje bake i djedova. Spomenimo i neke zaljubljenike u NLO-e koji smatraju da će time biti riješena i enigma tih tajanstvenih letjelica. Naime, po njima, NLO-i su ustvari vremenske mašine iz kojih u nas svijet dolaze gosti iz budućnosti. Na taj način ujedno i objašnjavaju zašto osobe koje upravljaju tim letjelicama panično izbjegavaju bilo kakvu vrstu kontakta s ljudima. Stvar je vrlo jednostavna, pošto dolaze iz budućnosti oni ne smiju na bilo koji način mijenjati tok postojeće povijesti jer bi time ugrozili i svoje postojanje.