Blog Igora Ognjenovića

Gotovo da nema čovjeka koji ne bi želio živjeti što duže. Zato vrlo zanimljivim djeluje nedavno objavljena studija u engleskom časopisu Science Medicine koja na svjetlo dana iznosi četiri navike koje produžuju život za dodatnih 14 godina. Riječ je o nepušenju, regularnoj fizičkoj aktivnosti, konzumiranju pet obroka voća i povrća dnevno, te umjerenom posezanju za alkoholom. Očigledno je da za dobro zdravlje i dug život nije potrebno činiti nikakve ekstremne promjene u svakodnevnom ponašanju i kupovati skupe preparate. Za takvo što dovoljno je samo malo osvijestiti svoje svakodnevno ponašanje, što može učiniti svaki prosječni građanin.

Tom prilikom znanstvenici su istaknuli kako nitko ne može očekivati čudesne rezultate u kratkom roku. Nakon dugotrajnog nezdravog života potrebno je proći određeno vrijeme da se uvođenje novih zdravih navika konkretno odrazi na fizičkom tijelu. Ukoliko niste u stanju u svoj svakodnevni život uvesti ove sve četiri spasonosne navike, za utjehu vam može poslužiti kako pozitivno djeluje i uvođenje svake pojedine. U tom slučaju zasigurno ne možete računati na čitavih dodatnih 14 godina nego na nešto manji iznos, no u svakom slučaju bolje išta nego ništa.

Istovremeno nije previše ugodno čuti da po mišljenjima gotovo svih znanstvenika koji se bave problematikom svemira, on je neminovno osuđen da u nekoj dalekoj budućnosti prestane postojati. Neki od njih su već počeli razmišljati i o našem mogućem bijegu iz njega. Svemir je jednostavno izvan svake kontrole i s vremenom postaje sve hladniji i hladniji. U jednom trenutku doći će do potpunog zahlađenja i jedna buduća naprednija civilizacija će biti prisiljena potražiti spas putovanjem prema onom što se trenutno naziva paralelnim svemirom.

Vizije znanstvenika u mnogo čemu sliče onima iz nordijske mitologije. Prema njoj kraj ovog svijeta obilježit će neka vrsta sudnjeg dana, kad će zavladati hladnoća i mraka, a sadašnje bogove će u velikom boju savladati zle zmije i opasni vukovi. Te zlokobne zmije i vukovi u skladu su s drugim zakonom termodinamike koji kaže kako sve što postoji mora prije ili kasnije okončati svoju egzistenciju. Željezo počinje hrđati, imperiji se ruše, zvijezde gube potrebnu nuklearnu energiju, a svemirom potpuno ovladava entropija (kaos, nered). U tom završnom trenutku svemirom ovladava potpuna tama a temperatura se spušta oko nule.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća na osnovu radova Edwina Hubblea znanstvenici su ustvrdili da se svemir neprekidno širi, no većina njih je bila uvjerena kako će se brzina tog širenja smanjivati razmjerno s njegovom starošću. Prije nepunih sedam godina svijet je upoznat s novim šokantnim činjenicama. Astronomi s Lawrence Berkeley National laboratorija otkrili su postojanje neke nepoznate sile koja razdvaja galaksije i uzrokuje stalno ubrzavanje ekspanzije svemira. Pretpostavka o postepenom smirivanju ekspanzije nakon takozvanog velikog praska bila je pogrešna, svemir se i dalje sve brže širi.

Iste rezultate donijeli su i istraživanja WMAP satelita. Svi su bili zapanjeni činjenicom da unutar svemira postoji nepoznata «mračna energija» koja djeluje poput antigravitacijske sile. Ne samo da ta «mračna energija» postoji, nego se njezina količina stalno povećava, a trenutno čini 73 posto ukupne svemirske mase i energije. Ukratko, našem svemiru nema spasa. Nakon ovakvih mračnih prognoza došlo je i do intenzivnog traženja teorijskih modela koji bi omogućili produljenje opstanka ljudske vrste. Svi se slažu da bi naši potomci za dva do tri bilijuna godina trebali pobjeći u neki od paralelnih svemira. Tajanstvene crne rupe bi mogle poslužiti kao eventualni prolazi u te nove dimenzije. U svemu tom ima i jedan problem. Nitko još uvijek nije dokazao postojanje bilo kojeg od tih paralelnih svemira.

Ukoliko ste se osjetili depresivno nakon što ste pročitali istinu o neumitnom kraju svemira, neće biti naodmet da doznate neke nove činjenice vezane uz njezino uklanjanje. Uvriježilo se mišljenje kako se depresija i osjećaj bespomoćnosti najbolje prevladavaju druženjem i općenito aktivnim društvenim životom. No, znanstvenici nas u zadnje vrijeme uvjeravaju u suprotno. Oni su kroz proučavanje ponašanja laboratorijskih štakora došli do spoznaja kako u takvim trenucima treba biti sam. Naime, u situacijama gdje su bili izloženi teškim i nepredvidljivim uvjetima štakori koji su bili sami su puno bolje reagirali nego oni koji su bili sami. Te nepredvidljive situacije su, naravno, uključivale i znanstvenicima toliko drage električne šokove.

Štakori samci su puno brže naučili izbjegavati mjesta gdje ih je tresla električna struja od onih koji su bili u parovima. Izgleda da je uključivanje drugih štakora dekoncentriralo testirane štakore i tjeralo ih na ponavljanje grešaka. Znanstvenici nam objašnjavaju kako su štakori poznati kao društvene životinje, te kako njihov mozak funkcionira slično ljudskom. Zanimljivo. Ma koliko se na prvi pogled ova objašnjenja mogu doimati nezgrapnim i smiješnim, teorija o lakšem prevladavanju kriznih situacija u samoći nije bez osnova. Za razliku od prijašnjih vremena i psiholozi sve više mijenjaju svoje poglede spram kriznih situacija. Oni sve više uočavaju važnost unutrašnjih uvida koje ljudi mogu tom prilikom steći. Krizne situacije su tu da nas nečemu nauče i potaknu na iniciranje ključnih životnih promjena. Ukoliko ih pod svaku cijenu nastojimo izbjeći i održati status quo, one će se periodično pojavljivati u sve jačem intenzitetu.