Proces umiranja postao je puno kompliciraniji nego što je nekada bio. Prije stotinjak godina većina ljudi umirala je kod kuće od bolesti protiv kojih medicina nije bila od pomoći. Danas, puno vjerojatnije mjesto je bolnica, dom za njegu ili hospicij, ali mjesto smrti nije jedino što se promijenilo. Tehnologija je za pacijente i njihove obitelji stvorila izbore – izbore koji donose temeljna pitanja o ljudskom dostojanstvu i onome što tvori „dobru smrt.“ Većina ljudi umire u bolnicama ili institucijama gdje osoblje junačkim naporima pokušava pacijenta održati na životu sve dok ne ostane bez razumne šanse za preživljavanje. To je točno ono što većina ljudi i želi: borba protiv smrti dokle god je to moguće. Ipak, za druge ljude koji su suočeni sa zadnjim stadijem neke neizlječive bolesti, može doći do trenutka u kojem se ta borbe više ne čini smislena. Ti pacijenti mogu doživjeti kako se samo prelazi preko njihove želje i želje njihove porodice dok liječnici žongliraju medicinskim, zakonskim i moralnim motivima. U većini slučajeva, medicinski profesionalci imaju znatnu diskreciju u odlučivanju kada dodatni napori više nemaju koristi za život i pacijentu treba dozvoliti da umre. Ljudi se suočavaju sa tim odlukama čak i prije nego se takve zlosretne situacije pojave. Pacijente koji prolaze čak i relativno bezopasne operativne zahvate rutinski pitaju žele li popuniti dokument, poznat pod nazivom „pred-uputa“ ili „odluka o životu“, u kojoj iznose svoje želje u slučaju da postanu nesposobni za komunikaciju. Mnogi ljudi odlučuju sami napisati svoje životne oporuke na isti način kao što se pišu i tradicionalne oporuke o vlasništvu, bez obzira da li su bolesni ili nisu. Sudovi su čvrsto ustanovili zakonsko pravo pacijenta da prekine sustav za odražavanje života, kao što je respirator ili umjetno hranjenje. Također postoji i znatan broj slučajeva u kojima članovi obitelji odlučuju da li da se tretman nastavi ili prekine kada onesposobljeni pacijenti više nisu u stanju sami za sebe odlučivati. Ali rasprava o takvim odlukama je daleko od zaključenja, kao što je podcrtano 12-godišnjom zakonskom borbom za sudbinu Terri Schiavo, koja je umrla 2005. godine kada je sud podržao odluku njenog muža da ju se prestane hraniti, iako nije postojala njezina pismena izjava. Drugo ključno pitanje koje je neriješeno je da li pojedinci smiju pitati liječnike da ubrzaju njihovu smrt – da im zapravo, pomognu skončati život – i da li je to za liječnike moralno prihvatljivo. Rasprava o pitanju „završetka života“ ukorijenjena je u brojnim temeljnim pitanjima. Tko odlučuje da li je život vrijedan življenja ili nije? Mnogi ljudi kažu kako bi radije umrli, nego patili u velikim bolovima ili završili zarobljeni u vegetativnom stanju. Trebaju li pojedinci imati pravo odlučiti kada i kako će umrijeti? Trebaju li drugi – njihove obitelji, njihovi liječnici, vlada – biti u mogućnosti odlučivati za njih? Što je nepodnošljivo? Koje stanje bi to točno odredilo? Bolest u terminalnom stadiju? Kronična fizička bol? Opća slabost, iako ne fatalna? Što je sa teškim nesposobnostima? Da li je eutanazija – ubrzavanje umiranja smrtno bolesnog pacijenta – čin ljubaznosti potaknut osjećajem milosrđa i poštovanja prema želji te osobe? Ili je to čin ubojstva i oskvrnuće Hipokratove zakletve? Kada je samoubojstvo uz pomoć liječnika zakonito, da li je to pitanje davanja umirućima mjeru kontrole oko vremena i načina na koji će umrijeti? Ili to vodi prema skliskom terenu zanemarivanja starih, siromašnih, onesposobljenih i svih onih koji su emotivno poremećeni ili ozbiljno bolesni? Da li bi pravo na smrt moglo postati dužnost na smrt ako bi život pacijenta počeli gledati samo kao trošak za pacijente i njihove obitelji? Koja su ovdje religijska i moralna pitanja? Za ljude raznih vjeroispovijesti, ove odluke diraju u duboka uvjerenja da život i smrt treba prepustiti Bogu, a ne ljudima. Drugi pak raspravljaju kako je život nešto što treba njegovati, a ne zapostavljati, bez obzira na okolnosti. Postoje li druge alternative? Zagovornici palijativne skrbi za smrtno oboljele kažu kako je pravi problem u tome što se ne čini dovoljno da bi se umanjila bol i da pacijenti ne dobivaju dovoljno emotivne podrške. Raspravljaju o tome kako bi doktori trebali više davati lijekove protiv bolova i više učiniti u vezi kliničke depresije koja pogađa mnoge pacijente. Za veliku većinu ljudi, asistirano samoubojstvo nije legalna opcija, a čak i kad bi bilo, istraživanja pokazuju da velik broj njih to ne bi uzelo u obzir. Za većinu njih, relevantnije pitanje je kako kontrolirati njihov medicinski tretman. Svaka država sada ljudima dopušta da se unaprijed odrede, slobodne volje, da li bi željeli prihvatiti ili odbiti medicinski tretman u različitim okolnostima. Pojedinci gledaju unaprijed na mogućnost da možda neće biti sposobni govoriti u svoje ime ili komunicirati na bilo koji način, pa isto tako mogu odabrati koristiti zdravstveno zastupanje i imenovati nekoga tko će u takvim okolnostima u njihovo ime donositi medicinske odluke. U praksi, zakoni koji dopuštaju izražavanje volje ograničeni su u svome djelovanju. Samo oko četiri od deset Amerikanaca imaju upute za unaprijed. Želje koje su u takvim dokumentima istaknute mogu biti teške za tumačenje. Mnogi liječnici nisu svjesni želja svojih pacijenata ili ih nisu voljni provesti. Realno, ako ta uputa nije prokomentirana i dogovorena sa članovima obitelji i liječnicima, može se desiti da i nema neku težinu. To je izrazito osobna stvar. Istraživanja pokazuju kako jedna trećina ljudi kaže da bi oni trebali odlučiti da li bi se za održavanje života koristila bilo koja neobična sredstva. Oko 70 posto njih – dvostruko više nego prije pedeset godina – kažu da bi liječnici trebali biti ovlašteni za pomoć pri umiranju neizlječivih bolesnika, u slučaju da je takva želja pacijenta i njegove obitelji. Ali ankete isto tako pokazuju da se podrška dramatično smanjuje kada se pitanje postavi na izravniji način – korištenjem izraza „asistirano samoubojstvo.“ Izgleda da u javnom viđenju isto tako postoji razlika u tome što bi izabrali za sebe, što za druge, sa mnogo manje izjava da bi odabrali prekid liječenja za partnera ili dijete nego za sebe. Mišljenja su podijeljena oko toga da li bi smrtno bolesnom članu obitelji ili prijatelju pomogli izvršiti samoubojstvo kako bi okončali njihove patnje. Kako stvari stoje,  javnost snažno osjeća kako su to odluke za koje je najbolje da ih donese obitelj i liječnici, a nikako ne vlada neke države.