Čini se kako je patnja jedno od onih fundamentalnih ljudskih iskustava koja su nam zajednička, a možda je i jedno od onih kojih bi se rado odrekli. Često se osjećamo potišteno i frustrirano jer je ne razumijemo. Može probosti srce samog našeg bića i naše osobnosti, i poljuljati svaku pretpostavku koju imamo o sebi i svijetu oko sebe. Ponekad se čini kako će nam uništiti snagu volje i srušiti naša opredjeljenja, sve do totalnog užasa. Patnje se pomalo bojimo, a na nju reagiramo sa ljutnjom i frustracijom, jer smo potišteni i protiv nje osjećamo nemoć. To je samo drugi način da kažemo kako smo žrtve naše patnje. Kada izjavimo našu nemoć prema nečemu, zauzimamo položaj žrtve, i projiciramo svoju snagu na onog tko nas tlači, kojeg odmah i krivimo za našu situaciju. Potom se odajemo osjećajima samo-povlađujuće ozlojeđenosti, opravdanog bijesa i samo sažaljenja. U korijenu naše patnje leži poricanje naše snage (i njezina posljedična projekcija). Vratit ćemo se još na ovo. Pogledajmo sada jedan primjer patnje koji mnogi od nas osjećaju na našem putu osobnog rasta i izlječenja: patnja za izgubljenim dijelom. Čini se kako duhovni uvidi dolaze u valovima; to jest, imamo bljesak duhovnog prosvjetljenja i razumijevanja (ili „vrhunsko iskustvo“), za kojim uvijek, nakon nekog vremena slijedi povratak u naše prijašnje „normalno“ stanje uma i razumijevanja. Naš uvid će uvijek ostati kod nas u obliku intelektualnog razumijevanja ili vjerovanja, ali mogu proći godine prije nego što on postane integralnim dijelom našeg svakidašnjeg bića i našeg načina na koji se odnosimo prema svijetu. Na primjer, mnogi od nas su imali snažno iskustvo kako su naši životi vođeni nekom višom silom od nas samih, i kako je svaki događaj u našem životu neminovna stepenica u odvijanju našeg višeg puta. U trenutku kada zaista proživljavamo taj uvid, on nam pruža neizmjerno olakšanje i radost, i dopušta mirno prihvaćanje koje nam omogućava da mirno prođemo kroz situaciju u kojoj se nalazimo. U tom prostoru mi smo svjesni neophodnosti svake stvari koja se je ikada dogodila, i toga da ne postoji „slučajnost“, nosimo veliko suosjećanje za sebe i za pruge, i u doticaju smo s našom čežnjom da „odigramo svoju ulogu“ u životu. U tom prostoru ne patimo. Nažalost, vrlo brzo se „spuštamo“ iz tog doživljaja. Uz nešto sreće učinci će ostati prisutni nekoliko sati ili dana i pružiti nam priliku da preispitamo naše živote i naše pretpostavke u novom svjetlu. To može biti prilika za snažan i lak rast i izlječenje. Ali to mirno iskustvo uvijek na kraju izblijedi i mi se nađemo u našem „normalnom“ stanju uma. Nakon nekoliko dana ili tjedana kasnije, iskustvo je izblijedjelo u sjećanje, u puku ideju, i jedva da se možemo prisjetiti njegovog učinka. Borimo se da upamtimo i rekreiramo taj osjećaj mira i radosti, a nalazimo umjesto toga onu poznatu okrutnu „stvarnost“ naših sumnji i strahova, uz koje se mir čini tek fantazijom. U tom trenu ponovo se osjećamo bespomoćnima; frustracija i bijes se vraćaju, dok osjećamo bijes prema svemiru ili Bogu što nas je zarobio i oteo nam našu radost i mir. Tada osjećamo patnju kako smo žrtve te nezaslužene kazne. Možemo reći, „Sada , kada sam shvatio kako zaista želim samo ljubav i mir, zašto moram ponovo prolaziti kroz sve to smeće?“ Neodvojivo od naše patnje je vjerovanje ili tumačenje koje imamo, iako smo ga možda i nesvjesni. U tom primjeru, mi patimo zbog našeg osjećaja bespomoćnosti da stvorimo ono što želimo (mir i radost), i tumačenje naše patnje je kako smo bespomoćni, i božja ili svemirska žrtva. Kako bismo transformirali patnju razumijevanjem neophodno je jasno vidjeti koje značenje ili interpretaciju ste pridali svojoj patnji. To je stoga što je vaša patnja, zapravo, rezultat interpretacije, a ne obrnuto. Prvo vi stvorite vjerovanje na osnovu nekog iskustva, i zatim patite, radi tog vjerovanja. Drugim riječima, patnja je rezultat vjerovanja u neistinito. Primijetite , u naše primjeru da nismo počeli patiti dok nismo prestali stvarati mir, i odlučili smo kako smo nemoćni. To je točka u kojoj počinjemo vjerovati neistinu o našoj žrtvi, i istodobno započinjemo patiti. Sva patnja u sebi ima žrtvovanje – vjerovanje u bespomoćnost – u  svom korijenu. Do sada smo promotrili samo uzrok patnje, što je neophodan prvi korak u njenom transformiranju. Što je sa svrhom patnje? Ako dozvolimo ideju kako je sva patnja rezultat u krivo uvjerenje kako smo bespomoćni, onda je naša patnja glasnik koji nam otkriva naša područja bez moći. Hoćemo li tada poduzeti neke korake da zaliječimo ta područja , naš je izbor. Drugi način da promatramo patnju je da je vidimo kao put na koji nam svemir pokazuje za što smo vezani. Svaka vezanost isto tako ima svoje korijene u vjerovanju u neistinu, i baš zato je uzrok patnje. Na primjer, možemo patiti zato što momentalno nemamo životno0g partnera, i vjerujemo kako smo usamljeni i nesretni zato što nemamo partnera. U tom slučaju, naše vezanosti su 1. imati partnera, i 2. vjerovanje kako bez partnera ne možemo biti sretni. Put iz patnje je da se oslobodimo vezanosti i neistinitih vjerovanja u samom korijenu. Činjenica da patimo radi naših vezanosti je ono što nam sa sigurnošću govori kako je vjerovanje koje stoji u podlozi, zapravo, neistinito.