Moderna era ufologije počela je 24. lipnja 1947. godine bliskim susretom pilota Kennetha Arnolda tijekom leta kroz planinski lanac Cascade u državi Washington. Letio je malim avionom posebno prenamijenjenim za potragu i spašavanje u planinama, tragajući za srušenim transportnim avionom C-46 koji je nestao još u siječnju. Uzletio je oko 14 sati i letio od Chehalisa do Yakime, krećući se u pravcu planine Rainer na visini od 3 do 3,5 km. Približivši se planinskom lancu iznenadilo ga je nekoliko jarkih bljeskova svjetlosti. Kada se bolje zagledao, ugledao je formaciju od 9 objekata u letu. Arnold je njihov let gore-dolje opisao poput tanjura koji odskaču od površine vode. Otvorio je prozor kako bi bolje proučio čudne objekte te je procijenio njihovu brzinu kretanja na oko 2200 km/h reducirajući svako moguće pretjerivanje. Arnold je isto tako procijenio da se formacija kreće na nekih 40 km udaljenosti od njegovog aviona, a sama skupina letjelica se protezala 9 km. Mediji su nadogradili tu ionako fantastičnu priču te dodali izraz leteći tanjur.

Sam naziv leteći tanjur vrlo je brzo postao izuzetno privlačan za javnost. Nakon spomenutog neobičnog događaja u kojem je pilot Arnold zamijetio formaciju od 9 nepoznatih objekata, gotovo da nije prošlo mjesec dana bez nekog novog uočavanja famoznih letećih tanjura. Ideja o inteligentnim svemirskim bićima koji posjećuju Zemlju i voze se okolo u letjelicama tehnološki puno razvijenijim nego što su ljudske intrigirala je sve osim znanstvenika, vojnika i političara. Svi ono s jednoglasno ismijavali takve pretpostavke i tanjure objašnjavali meteorološkim i svjetlosnim fenomenima unutar atmosfere. Pri tome su dobro pazili da povremeno budu kontradiktorni i daju obožavateljima svemiraca povoda za ustrajanje u svojim teorijama o kontaktima treće vrste.

Opće je poznata činjenica da vodeće svjetske sile ulažu ogromne količine novca u stalno razvijanje novih oružja. Među tim novim oružjima često su i nove vrste aviona i najnemogućijih špijunskih letjelica. Zbog svega toga dobro je uvijek podgrijavati ideje o letećim tanjurima kao savršen alibi za nebeske eksperimente širom svijeta. Slična situacija ponovila se nedavno s uočavanjem tajanstvenih krugova uz obale nekih naših otoka. Još tijekom prošlog ljeta splitska udruga Sunce je za potrebe javne ustanove Priroda  radila kartiranje morskih vrsta i staništa na području otoka Unija i Suska. Uz obale otoka, na zračnim snimkama, uočili su vrlo neobične krugove, a zatim su isto vidjeli i uz obale Dugog Otoka. Mosor Prvan, biolog iz spomenute udruge Sunce, tek je nakon godinu dana odlučio s javnošću podijeliti ono što ga je zaintrigiralo na fotografijama.

Po Prvanovom mišljenju, nevjerojatno je da morska trava i dno budu jednoobrazno oblikovani u jednake krugove promjera 50 metara između kojih je jednaki razmak od 300 metara. To je članovima udruge odmah bilo zanimljivo, ali mislili su da je greška na aero snimkama, pa su zaronili i našli da su rubovi krugova toliko savršeni, kao da ih je netko vadičepom izvadio posidoniju. Pri tome još treba napomenuti kako je do sada na snimkama zamijećeno čak 28 takvih tajanstvenih krugova. Već pri prvom objavljivanju vijesti počelo je nagađanje kako je uočeni fenomen posljedica korištenja dinamita pri krivolovu ribe. Pri tome se zanemarila savršena pravilnost krugova i njihov jednak razmak. Stvarno bi bilo fantastično da neki krivolovci obiđu tako veliki prostor i savršenom preciznošću detoniraju jednaku količinu dinamita svakih 300 metara. I tako barem 28 puta.

Nakon nagađanja o dinamitu došle su ideje o probama za buduće naftne bušotine. Poznato je da u Jadranskom moru postoje zalihe nafte, pa se pristupilo istraživanju. No, tko i kada je to učinio? Valjda bi netko registrirao ljude i mašineriju potrebnu za lociranje potencijalnih bušotina. Po običaju u sve su se uključili i ljubitelji svemiraca koji su u krugovima raspoznali tragove slijetanja letećih tanjura. Već duže vrijeme se pretpostavlja da se neke od baza malih zelenih kriju ispod mora, pa su vjerojatno našu obalu iskoristili za skrivanje od očiju javnosti. Kad nešto treba sakriti i javnost usmjeriti u krivom smjeru, eto odmah letećih tanjura. Sve je postalo još blesavije kad su se krugovi u moru počeli uspoređivati i s već nadaleko poznatim krugovima u žitu. Fenomen se s polja proširio na more, što označava daljnji korak u procesu uzdizanja ljudske svijesti.

Zanimljivo je da je prilikom svog prvog obraćanja javnosti biolog Prvan kao jedan od mogućih razlog nastajanja krugova istaknuo i vojne vježbe. Tome se poslije nije pridavala neka veća pažnja iako je sasvim vjerojatno da različita vojna mašinerija može ostaviti takve tragove. Krugovi u moru također mogu poslužiti i kao orijentir za avione i bespilotne letjelice, a možda i označiti koridore za odbacivanje nepotrebnih materijala. Vrlo je neobično što državne službe nisu detaljnije istražile fenomen krugova i ustvrdile tko ili što ih utiskuje uz našu obalu. Jednostavno nikoga nije briga da se dozna istina. Nadajmo se samo da u nekoj budućnosti ponovno neće stradavati vatrogasci od navodnih kumulativnih požara koje preživjeli zovu eksplozijama napalm bombi.