Izgleda da se vremena mijenjaju i u javnost izlaze pretpostavke koje su se prije činile apsolutno nemogućim. Jedna od njih je i ona o eventualnoj srodnosti života na Marsu i Zemlji. Da, dobro ste čuli. Znanstvenici sa Tehnološkog instituta u Massachusettsu razradili su strategiju potrage za molekulama DNK po čitavom Marsu i na taj način planiraju dokazati povezanost ljudi s tim planetom. Čitava zamisao zasnovana je na nekoliko činjenica koje su tokom zadnjih nekoliko godina dokazane kao posljedice istraživanja provedenih na Marsu. Kao prvo, u ranim danima Sunčevog sustava, klime Marsa i Zemlje bile su mnogo sličnije nego što su danas, tako da bi život koji se zadržao na jednoj planeti mogao vjerojatno opstati i na drugoj. Drugo, procijenjeno je kako je bilijun tona kamenja putovalo od Marsa do Zemlje. To kamenje  se odvojilo od površine planeta utjecajem asteroida i potom putovalo kroz međuplanetarni prostor prije nego što je udarilo o Zemljinu površinu. Treće, dokazano je da mikrobi mogu preživjeti početni šok takvog utjecaja, a postoje i neki dokazi kako također mogu preživjeti i tisuće godine putovanja kroz svemir prije nego što stignu na drugi planet.

Ako smo mi potomci s Marsa, možda bismo trebali naučiti nešto o našem vlastitom biološkom podrijetlu proučavajući biokemiju života našeg susjednog planeta, čiji bi davno izbrisani biološki tragovi ovdje na Zemlji mogli biti sačuvani u marsovskom dubokom smrzavanju. Naprave istraživača sa Tehnološkog instituta u Massachusettsu uzimale bi primjerke marsovskog tla i izolirale bilo kakve žive mikrobe  koji bi mogli biti prisutni, ili mikrobne ostatke (koji mogu biti sačuvani do milijun godina i još uvijek sadržavati u sebi živu DNK), te odvajale genetski materijal kako bi koristili standardne biokemijske tehnike i analiziranja njegovih sastavnih dijelova.

Znanstvenici priznaju da je njihov cilj na Marsu naći život koji ima veze s našim zemaljskim, što bi pokazalo da ustvari svi potječemo s Marsa. U tom slučaju bi se život sa Zemlje mogao vratiti natrag na Mars i time bi ga pretvorili u mjesto prikladno za naseljavanje. Čak i prije samo nekoliko godina, sve ovo je moglo zvučati kao daleki cilj, ali nedavne misije na Mars jasno su pokazale da je Mars nekada obilovao vodom i mnogim drugim uvjetima koji su smatrani nužnima za razvoj života. Pa, iako je marsovska površina danas previše hladna i suha da bi podržavala poznate oblike života, postoje dokazi da tekuća voda možda postoji nedaleko ispod površine. Znanstvenici su uvjereni kako je život na Marsu najbolje tražiti ispod njegove površine.

Christopher McKay, astrobiolog pri NASA-Ames istraživačkom centru u Kaliforniji koji se specijalizirao za istraživanje povezano sa mogućnošću života na Marsu, izjavio je kako se radi o vrlo zanimljivom i važnom proučavanju. Po njemu, nije nemoguće da život na Marsu bude povezan sa životom na Zemlji, te slijedom toga nosi i zajedničku genetiku. U svakom slučaju bilo bi važno testirati tu pretpostavku. No, on dodaje kako postoji još jedan motiv za obavljanje tog istraživanja. U pogledu sigurnosti i zdravlja astronauta i povratka uzorka, imamo oko čega voditi brigu. Ako na Marsu postoje organizmi koji su s nama u bliskom srodstvu, jer vjerojatnije je da će mikrob biti i zarazan za zemaljski život nego što bi to bio neki potpuno strani mikrob, jako je važno biti u mogućnosti detektirati takve oblike života.

Čitajući ove vijesti o istraživanjima vezanim uz Mars čovjek ima osjećaj kao da čita neki znanstveno fantastični roman s kraja dvadesetog stoljeća. Zar je moguće da su to oni isti znanstvenici koji su nam do nedavno tvrdili kako apsolutno nema nikakvih tragovima života u nama bliskim sektorima svemira. Sada nam hladno saopćavaju da smo genetski povezani s Marsom, te da se trebamo čuvati virusa koje bi nam buduće svemirske misije mogle prenijeti. Izgleda da je samo pitanje vremena kada će ti isti znanstvenici jednako hladno konstatirati da je život na Zemlji posljedica eksperimenta provedenog od strane neke naprednije svemirske civilizacije. Baš kao u nekom od starih znanstveno fantastičnih romana.