Kosa ima izuzetno snažno simboličko značenje. Njezino korijenje nalazi se  ispod kože i pri tome je osnaženo sustavom krvnih žilica. Već sama činjenica da izrasta ispod kože kosu je povezalo s našim unutrašnjim sadržajima, fantazijama, mislima i željama. Ona govori o stanju glave onoga kojemu pripada. Prljava, zapuštena, masna i nepočešljana kosa u pravilu se povezuje s neorganiziranim životom, ali istovremeno i s asketizmom koji donosi neovisnost o tijelu i svjetovnim sadržajima. Budine umirene kovrče sugeriraju prosvijetljenu uravnoteženost, Apolonovi zlatni pramenovi ga kao boga sunca povezuju s njegovom nebeskom ulogom, Dionizova tamna kaotična kosa iskazuju ekstatičnost i opijenost vinom, Harry Potterova crna stršeća kosa označava nekonvencionalne ideje i magijske moći.

Kosa u sebi sadrži DNK i na taj način omogućava precizno određivanje osobnih karakteristika svog vlasnika. Njezinim proučavanjem može se ustanoviti je li osoba okrenuta individualizmu ili konformizmu, slobodi ili inhibicijama, čak i religiju, profesiju, politička uvjerenja, te idole iz javnog života s kojima se dotični identificira. Vitalnost kose je izuzetno velika. Pošto su stanice kose koja izbije na površinu kože već mrtve, nju možemo rezati bez ikakvog bola i pri tome biti sigurni da će odrezane stanice biti nadomještene novima. Znanstvenici koji su se bavili proučavanjem kose ističu kako ona izgleda živi svojim odvojenim životom. Nakon što umremo kosa ne priznaje našu smrtnost i bez ikakvih problema nastavlja sa svojim rastom. Prilikom otkrića različitih fosiliziranih ostataka ljudskih tijela iz drevne prošlosti sveprisutna duga kosa im u pravilu daje sablasnu životnost.

Prvi znakovi da se u nama događa neka važna transformacija mogu se primijetiti na kosi. Od davnih vremena, upravo je ona igrala vrlo važnu ulogu prilikom različitih inicijacijskih procesa. Dosezanje zrelosti uobičajeno se označavalo ritualima u kojima se razbarušena mladenačka kosa oblikovala u uobičajene frizure. Pri tome je pojavljivanje sijede kose označavalo stjecanje zrelosti, mudrost, autoritet, ali i postepeno umiranje. Kosa je imala vrlo važnu ulogu i pri isticanju individualnosti žena. Kratka kosa koju su krajem devetnaestog stoljeća počele nositi označavala je potrebu žena za većim pravima i slobodom izražavanja. Nije nimalo čudno što je vrlo skoro postala i zaštitnim simbolom feminističkog pokreta.

Način na koji je nošena kosa u prošlosti je direktno iskazivao trenutačno duševno stanje pojedine osobe. Američki Indijanci, baš kao i žene u različitim drugim tradicijama, izražavali bi svoju tugu raspuštanjem duge kose. Istovremeno na svim stranama svijeta se emocionalno razdvajanje najčešće povezivalo uz rezanje ili brijanje kose. S druge strane, kosa simbolički prikazuje i senzualnost. Ljudi vrlo često uživaju dodirujući je, osjećajući njezinu težinu i strukturu, kovrčajući je stavljajući po njoj različite ukrase. Muškarčeva kosa označava snagu, hrabrost i potenciju, pa tako pojavljivanje ćelavosti ugrožava njegove dotadašnje pozicije. Istovremeno žena izražava svoju privlačnost češljanjem kose i provlačenjem prstiju kroz nju. Ima i mračna strana ove priče. Prema legendama, nebeski anđeli su bili toliko privučeni prekrasnim ženskim kosama da su osjetili požudu. Upravo zbog tih razloga prilikom boravka u crkvama i hramovima pokrivaju svoje glave maramama.

Smatra se da kosa ostaje povezana s dušom i nakon njezinog razdavanja od tijela. Ona simbolizira dušina svojstva, sabirući u duhovnom smislu njezine vrline. Otuda dolazi kult svetačkih relikvija kod kojih se vrlo često koriste pramenovi kose. Kroz kontakt s njima ljudi su vjerovali da će ostvariti preuzimanje kvaliteta koje su bile prisutne kod određene svete osobe. Slična praksa postoji u brojnim porodicama gdje se čuvaju pramenovi novorođenih beba, ne samo kao održavanje uspomene, nego i kao želja da se nadživi stanje osobe koja je kosu nosila. Astrološki gledano kosa se povezuje s planetom Saturnom. On u astrologiji predstavlja jednog od glavnih mehanizama za kontrolu karme. U tom kontekstu nije nimalo čudno što se tradicionalno vjerovalo da se u kosi nalaze sjećanja na naše prošle živote i programi koji nas uvjetuju u ovom životu. Zbog svega toga simboličko brijanje glave unutar pojedinih asketskih redova simbolički je predstavljalo odvajanje od predviđenog svjetovnog života i neutraliziranje karmičkih utjecaja iz prošlosti.

U Kini postoji cijeli simbolizam rasutih i raspletenih kosa unutar obrednog ponašanja. Još i danas su znak žalosti, a nekada su bile i znak pokornosti. Raspletenu kosu nosili su neki besmrtnici, baš kao i sudionici taositičkih rituala. Slično tome su se antički obredni plesovi izvodili raspletenih kosa, a takvu kosu su nosili i čarobnjaci, te kandidati za pristup u lože tajnih društava. Raspletena kosa označavala je neprihvaćanje ograničenja i konvencija individualne sudbine, običnog života i društvenog poretka. U moderno vrijeme slične su poglede zastupali hipiji i bitnici.

Vrlo često se kosa smatra upravo sjedištem duše ili jednom od više duša koje se nalaze u našem tijelu. Na Sumatri puštaju da djeci raste kosa, kako ne bi izgubila kosu koja u duši prebiva. U jednom dijelu Njemačke vjerovalo se da ne valja rezati kosu djetetu dok ne odraste kako ne bi navuklo zlu sreću. U brojnih je naroda prvo rezanje djetetove kose popraćeno značajnom svečanošću uz obilje postupaka koji trebaju da odstrane zle duhove, Smatra se, naime, da je dijete u to vrijeme u odnosu na zle sile izuzetno ranjivo, jer se s prvom kosom lišili jednog dijela životne snage. Tako je i kod Hopi Indijanaca koji toj radnji pristupaju samo kolektivno i samo jednom godišnje za uvećanost zimskog solsticija. Kod Inka se prijestolonasljedniku prvi put rezala kosa istodobno kad se prekinulo dojenje, to jest nakon što je navršio dvije godine. Tada bi istovremeno dobio i ime. Bila je to velika svečanost kada su se na dvoru okupljali svi kraljevi rođaci.

Svi ovi opisani postupci pokazuju odnos koji je uspostavljen između kose i životne snage. Budući kralj prima ime i postaje ličnost koja gubi prvu kosu. Ta kosa je pripadala njegovom životu prije rođenja, što znači da u toj radnji njegova vlastita životna snaga zamjenjuje snagu koju je dotad imao od svoje majke. Takvo tumačenje potvrđuje i činjenica što je istovremeno odbijen od prsiju. U simboličkom smislu kosa je povezana i s travom, zemljinim vlasima, to jest s raslinjem. Za ratarske narode je rast kose poput rasta hranjivih biljaka, tako da nije nimalo čudno što su joj poklanjali veliku pažnju. Rast je ujedno i uspinjanje na nebo. Nebo prosipa plodne kiše po zemlji uslijed kojih niknu biljke i nakon toga one rastu natrag prema nebu. Kosa se u toj simbolici povezuje i s perjem, pa je uvijek prisutna prilikom obreda slanja glasnika koji bi trebali bogovima prenijeti želje ljudi.

U praksi kršćanskih crkava sve što se odnosi na kosu predstavlja različite simbole. Pustinjaci su puštali kosu da raste. Slijedeći pristup Nazarenaca, samotnici nisu nikada smjeli upotrijebiti britvu ili škare. Tek u srednjem vijeku pustinjaci su počeli rezati kosu jednom godišnje. Kod njih se kosa nije smatrala ukrasom. I kasnije svi oni koji su predano pristupali vjeri, i muškarci i žene, bili su u znak pokore ošišani. Odrezati kosu starijem čovjeku bio je znak ovisnosti, neka vrsta stavljanja pod okrilje. Smatralo se da je snaga u nošenju dugih kosa, pa njihovo rezanje poprima značenje gubitka moći. Kod laika žene nisu smjele nositi kratku kosu osim u vrijeme pokore. Pokajnici obiju spolova bivali su nagovarani da odrežu kosu. Klement Aleksandrijski i Tertulijan nisu dopuštali ženama da boje kosu ili nose vlasulje. Te su zabrane proizlazile iz duha pokajništva, koji je branio vještine zavođenja. Važnost koja se pridavala kosi bila je tolika da je neposluh u tom pogledu mogao spriječiti ulazak u crkvu ili ga lišiti vjerskog ukopa. Rezanje kose mladićima pratile su molitve. Drevni i srednjovjekovni sakramentari sadrže molitve za takve prilike.