U modernom svijetu tišina je praktično prestala postojati. Ljudska vrsta utisnula je pečat svoje vlasti nad čitavom Zemljom ne samo prekrivši njenu površinu betonom i uništavajući biljni i životinjski život, nego i pokopavši prirodne zvukove Zemlje pod kakofonijom ljudske buke. Živimo naše živote s tom pozadinskom bukom, grubim mehaničkim zvukovima urbanog industrijskog društva koji neprekidno napadaju naše uši: tutnjavom automobila, aviona i vlakova, zvečanjem i lupanjem mašinerija, bukom gradnje i obnavljanja, žamora radio i televizijskih prijemnika u tuđim automobilima i kućama te pop-muzikom koja trešti sa svih strana. Od svega što smo nabrojali ništa nije doprinijelo zatiranju tišine kao automobili. U modernom svijetu teško je pronaći mjesto na kojem nema mogućnosti da vas uznemiruju njihovi zvuci, a jedina prilika da stanovnici gradova iskuse nešto od tišine koja je u doba prije pojave automobila postojala svugdje javlja se ponekad nedjeljom, kada se luda jurnjava modernog života uspori. Ta tišina sada se čini tako stranom da je teško povjerovati da je do prije stotinu godina bila prisutna svugdje i stalno. U to vrijeme je ta tišina ispunjavala čak i najužurbanije centre velegrada, koji su vjerojatno imali razinu buke kao u nekom današnjem malom selu.

I u našim kućama ima više buke nego ikada prije. Danas je neobično doći u kuću u kojoj negdje ne žamori barem jedan televizor, čak i ako ga ukućani zapravo ne gledaju, a drugi oblici kućne zabave natječu se s televizorom u stvaranju najveće buke: radio-prijemnici, CD playeri, kompjuteri i video igre. Ustvari, jedini zvuk kojeg danas uglavnom nema u kućama su glasovi njihovih stanara koji međusobno razgovaraju. Življenje usred sve te buke mora imati lošeg utjecaja na nas. Svaka buka koju stvara čovjek u osnovi je uznemirujuća – pjev ptica ili šum vjetra u krošnjama stabala smatramo ugodnim, ali mehanička buka uvijek vrijeđa uši i smeta. A budući da živimo svoje živote u mehaničkoj pozadinskoj buci, slijedi da u nama uvijek postoji skrivena struja uznemirenosti, koju stvara buka. Ta je buka nesumnjivo također jedan od razloga zašto je moderni život tako stresan. U modernom životu naša osjetila bombardiraju ogromne količine vanjskih podražaja – naše je vidno polje uvijek zatrpano raznim (i stalno promjenjivim) stvarima, a naše uši bombardira zbunjujuća raznolikost zvukova, koji svi bučno zahtijevaju našu pažnju. Naša osjetila moraju apsorbirati i obraditi sav taj materijal, što oduzima mnogo energije i znači da smo podložni energetskom iscrpljivanju ili lakom umaranju. Možemo se izvući iz tog stanja udaljavanjem od svih vanjskih podražaja i omogućavanjem da se naše energetske baterije prirodno same napune, to jest opuštanjem. No, u modernom svijetu ima toliko vanjskih podražaja i ljudi su toliko nenavikli na njihovu odsutnost da možda nikada nisu u stanju potpuno se opustiti, što može značiti da trajno žive u stanju iscrpljenosti.

Taj nedostatak tišine također znači da ljudi više nisu navikli na tišinu, pa su je se u konačnici čak počeli i bojati. Zajedno s neaktivnošću, tišina je postala nešto što većina ljudi želi izbjeći po svaku cijenu, i što ih uznemirava kada se s njom suoče. Ljudi su se toliko navikli na bjesomučan ritam i neprekidnu aktivnost modernog života da se osjećaju nelagodno kada ih se ostavi slobodne i bez ičega što bi zaokupljalo njihovu pažnju čak i na samo par trenutaka, i osjećaju se jednako neugodno kada utihne pozadinska buka u kojoj žive svoje živote. Zašto inače moraju puštati svoje radio prijemnike i televizore da brbljaju u pozadini čak i kada na njih ne obraćaju pažnju? Drugim riječima, u modernom svijetu tišina je postala neprijatelj. A to je strahovita šteta, zato što je u stvarnosti tišina jedan od naših najvećih prijatelja, i može, ako joj se dopusti da nam se otkrije, na nas imati snažan blagotvoran učinak.