Prilikom upoznavanja u novom društvu ljudi najčešće kažu svoje ime i prezime i nakon toga zanimanje kojim se bave. Ova navika je toliko uvriježena da samo u izuzetno opuštenim situacijama dolazi do kreiranja alternativnih verzija u svrhu postizanja dobrog raspoloženja. Ime i prezime onima koji nas upoznaju otkriva našu osobnost i porijeklo, a zanimanje daje informacije o nivou edukacije i pripadnosti određenim društvenim slojevima. Na taj način oni s kojima stupamo u kontakt mogu jasnije odrediti uloge koje su nam dodijeljene i odlučiti žele li s nama pokrenuti dodatnu komunikaciju. Zanimanje kojim se bavimo postalo je na taj način nekom vrstom javnog identiteta o kojemu ovisi doživljavanje od strane okoline.

Na vrlo suptilan način od strane društva smo potaknuti da životnu vokaciju (poziv) izjednačujemo s poslom kojim se bavimo i pri tome negiramo najuzvišeniji dio svoje ličnosti. U skladu s takvim načinom razmišljanja je i duhovnost koja ide putem negiranja svijeta u kojem se nalazimo. Taj takozvani negativni pristup odriče se bilo kakve povezanosti sa svjetovnim životom, odbacuje društvene uloge i izolira se u virtualnom svijetu spilja ili samostanskih zidova. Unutar takozvane transpersonalne psihologije vokacija se raspoznaje kao ključni faktor prelaska sa osobnog na nadosobni nivo postojanja. Nakon raspoznavanja svojih osobnih potreba i njihove uspješne realizacije u društvu, pojedinac počinje preispitivati smislenost svog života i traži načine aktualizacije svojih viših potencijala. U tom trenutku se otvara prostor za uspostavljanje kontakta s višom inteligencijom i širenja svjesnosti izvan uobičajenih okvira. Vokacija u tom kontekstu postaje pozivom koji dobivamo iz nekih drugih dimenzija postojanja u kojemu nam se objavljuje životni projekt koji je središnja točka našeg identiteta.

Osjećaj pozvanosti od davnih vremena je intrigirao ljude. Unutar hinduizma vokacija se povezivala s dharmom i etičkim vladanjem. Životni put i sudbina pojedinca tu se izjednačavala s društvenom ulogom i kastom kojoj se pripadalo. Naravno da je na taj način dolazilo do tenzija između društvenog i osobnog poimanja dharme, no sve se u konačnici rješavalo praksom karma yoge – žrtvujuće svete aktivnosti u svijetu iluzija. U Bibliji vokacija se doživljava kao božji poziv za vječnim životom. Vjernicima ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti društvenu ulogu koju im je Bog namijenio i pri tome se nadati ulasku u Božje kraljevstvo. Martin Luther prilikom definiranja protestantizma naglašava kako je prvenstveno važna vjera a ne ono što u životu radimo. Po njemu je vokacija zadatak koji smo dobili od Boga i koji bespogovorno trebamo izvršiti.

Erazmo Roterdamski pravi određeni iskorak izvan ovakvih uniformirajući pogleda na pojedinačne ljudske sudbine i naglašava kako u traženju životnog puta svakako treba uzeti u obzir karakter i talente kojima se raspolaže. Moderno kapitalističko društvo u kojem živimo u mnogo čemu svoj pogled na vokaciju duguje Jeanu Calvinu koji do krajnosti razvija Lutherovu zamisao. Ovaj istaknuti teolog uspjeh u ovom svijetu doživljava kao vidljivi znak božanske milosti. Uspješni ljudi su bliži Bogu od onih koji to nisu i pri tome mogu biti sigurni da su upravo oni odabrani za spasenje. Prilikom traženja svog mjesta u svijetu potrebno je potpuno zanemariti osobne inklinacije i prepustiti Bogu da komandira onime što činimo.

Kapitalizam slijedi Calvinovu ideje, samo što Boga zamjenjuje kapitalom. Društveno uređenje unutar kojeg živimo od svojih podređenih građana traži nesebično služenje interesima zajednice, neku vrstu podređujućeg asketizma. Vokacija se ogoljuje na samo jednu dimenziju i postaje radom u svrhu povećavanja kapitala. Ljudi se trebaju odreći svih viših aspiracija i posvetiti onome što jedino ima smisla, a to je zarađivanje novca. Humanitarnost države se javno definira kao nastojanje da se svojim građanima omogući dovoljan broj radnih mjesta. Pri tome se ne postavlja pitanje kvalitete, nego se samo ulazi u područje kvantiteta. Takvo definiranje vokacije od nje stvara metodu kontrole svijeta i zarobljavanja ljudi. Čak i iz perspektive hinduizma, ovakvo ponašanje nije etičko, jer princip dharme je promjena svijeta, a oni koji trenutno vladaju svijetom iz sve snage se trude da održe status quo.

Vrlo često se uz vokaciju povezuje i pojam osobnog unutrašnjeg glasa koji nam otkriva naš osnovni poziv, zadatak i ulogu. Taj unutrašnji glas je neka vrsta izražavanja božje volje kroz nas same. U skladu s gnostičkom duhovnošću koja je isticala potrebu ostvarivanja direktnog kontakta s Bogom, tako i moderna psihologija pri pronalaženju vokacije stavlja naglasak na uspostavljanju kontakta s nadosobnim dijelom našeg identiteta. Jedino tako je moguće steći autentični uvid u svoju životnu misiju i mjesto unutar svemira. Ira Progoff, poznati američki psiholog, kaže kako preko osvješćivanja svoje vokacije dolazimo u priliku kreirati upravljajući princip koji ujedinjuje naš izvanjski i unutrašnji život. Sve to je vrlo slično postavkama koje je unutar svoje integralne yoge formulirao indijski duhovni učitelj Aurobindo i idealni život odredio kao življenje božanske aktivnosti nakon postignuća individualnog oslobođenja. Na taj način vokacija prestaje biti faktorom kontrole od strane društva i postaje katalizator restrukturiranja i preusmjeravanja života.