Znanstvenici s Tehnološkog instituta u Gruziji stvorili su novi program u kojemu osposobljavaju robote da detektiraju istinitost izražavanja drugih robota. Osim toga taj znanstveni program bi trebao omogućiti robotima da detektiraju koji roboti su lakovjerni i može li im se podvaliti neka laž. Znanstvenici iz Gruzije kažu kako će ma sličan način naučiti robote da lažu i ljudima. Takav izum bi mogao dovesti do vojnih primjena robota koji bi mogli deaktivirati bombe i ranjenog servisera odnijeti sa mjesta opasnosti. Njegovo razumijevanje koncepta prijevare bi ga osposobilo da izbjegne da bude uhvaćen, kažu znanstvenici.

No, kolege stručnjaci su se uplašili da bi takva tehnologija mogla nanijeti daljnje štete imidžu robotike koji ima u široj javnosti, i potencijalno dovesti do opasnih izuma kao što su roboti koji love i kockaju. Jedan od najvećih problema robotike je da pokuša zadobiti povjerenje javnosti. Ako će roboti biti lažljivci, to bi mogao biti veliki problem. Izgleda da se s robotima dešava isto ono što roditelji čine svojoj djeci. U najboljoj namjeri da ih opskrbe potrebnim znanjima za snalaženje u društvu, oni im u umove usađuju programe inficiranje greškama koje se ponavljaju kroz brojne generacije. No, kod kreiranja robota takve greške bi se mogle pokazati kobnim i za ljude koji ih koriste. Oni, unatoč svih nastojanja znanstvenika, nisu ljudi i potpuno je nepredvidljivo u kojem smjeru može krenuti realiziranje programa s laganjem. Pogledajmo malo povijest nastajanja ideje o robotima.

Robot je automatski vođena mašina koja je sposobna sama obavljati određene zadatke, gotovo uvijek zahvaljujući elektronički programiranim uputama. Druga zajednička značajka je da svojim izgledom ili kretnjama, robot često daje dojam da ima svoju volju. Riječ robot javnosti je predstavio češki pisac Karel Čapek u svojoj drami R.U.R  objavljenoj 1920. Drama počinje u tvornici u kojoj se proizvode umjetni ljudi zvani roboti, no bliži su modernoj ideji androida, stvorenja koja možemo zamijeniti za ljudska. Oni mogu sami jednostavno razmišljati, iako su naizgled sretni dok služe. Pitanje je da li se roboti iskorištavaju i koje su posljedice takvog postupanja.

Taj pojam nije smislio Karel Čapek. On je napisao kratko pismo za etimološki rječnik u kojem navodi svog brata, slikara i pisca Josefa Čapeka, kao njenog pravog izumitelja. U jednom članku u češkim novinama Lidove noviny, iz 1933. godine, objasnio je kako je zapravo htio ta stvorenja nazvati labori (radnici, od latinskog labor). No, ta riječ mu se nije sviđala, pa je savjet potražio od svog brata Josefa, koji je predložio naziv „roboti“. Riječ rabota, na češkom i mnogim slavenskim jezicima doslovno znači „rad“, „posao“, „služinski posao“, i figurativno robovanje ili težak posao. Tradicionalno, rabota je bilo radno razdoblje koje je kmet, sluga, morao odraditi za svog gospodara, tipično 6 mjeseci u godini. Podrijetlo riječi je stara slavenska riječ rabota ili služba („rad“ u suvremenom bugarskom i ruskom), koja dolazi od indoeuropskog korijena.

Riječ robotika, koja se koristi kako bi opisala to područje istraživanja, skovao je pisac znanstvene fantastike Isaac Asimov. Asimov je isto tako kreirao „tri zakona robotike koja je ponavljana tema u njegovim knjigama. Od tada tu su riječ koristili mnogi kako bi definirali zakone koji se koriste u stvarnosti i u mašti. Predstavljeni u njegovoj kratkoj priči iz 1942. godine „Runaround“ Zakoni tvrde slijedeće.

1. Robot ne smije ozlijediti ljudsko biće ili, kroz nedjelovanje, dozvoliti da ljudsko biće bude ozljeđeno.

2. Robot mora izvršiti sve naredbe koje mu daju ljudska bića, osim kada bi se takva naredba sukobila sa prvim zakonom.

3. Robot mora štititi svoje postojanje tako dugu dok se takva zaštita ne sukobi sa prvim ili drugim zakonom.

Asimov u svojim zakonima očigledno nije uzeo u obzir da bi ljudi mogli naučiti robote laganju i varanju. Sada se čitava stvar jako komplicira jer roboti koji lažu mogu izaći izvan sva tri zakona robotike. Stvar je izgleda krenula u potpuno krivom smjeru