Blog Igora Ognjenovića

Živeći u ovom svijetu koji od nas traži da uvijek budemo po pravilima ponašanja i zadovoljimo društvena očekivanja, jedan veliki dio unutrašnjih sadržaja potiskuje se u područje nesvjesnog i tamo stvara našu sjenku.  S vremenom tih sadržaja je sve više i više, pa napetost u nama raste i dovodi nas u situacije u kojima iza uobičajene svakodnevne maske izbijaju na svjetlo dana ne tako ugodni dijelovi naše ličnosti. To su trenutci kriza nakon kojih se ponovno dovodimo u red i prihvaćamo dodijeljene nam uloge. Naš mrak i našu sjenku po navici projiciramo na druge. Ono što si ne možemo dozvoliti, jer nije usklađeno s našom personom, uočavamo kao tuđe karakteristike i pri tome smo vrlo negativni i ljuti. Kako je samo moguće da postoji netko tko se ponaša na način koji sebi ne dopuštamo.

Osim sjenke koju skrivamo negdje duboko u sebi, postoji i dio našeg nesvjesnog kojeg možemo nazvati zlatom. Riječ je o najkreativnijem dijelu naše ličnosti koji nas može nadahnuti na posebna djela. U trenucima kad uspostavimo kontakt s našim u mraku skrivenim zlatom, postajemo svjesni svoje prave prirode i izlazimo izvan kutije u kojoj zarobljeni živimo svoju svakodnevnicu. Ljudi koji su ostavili neki poseban kreativni doprinos u ovom svijetu i koji su postigli više nivoe svjesnosti u pravilu su uspijevali održavati kontakt i sa svojim mrakom i sa svojim zlatom. Jer za razliku od onoga što nas uobičajeno uče, do zlata se dolazi preko zaranjanja u mrak. Tek kasnije dolazi svjetlost.

Baš kao i mrak, na druge možemo projicirati i svoje zlato. Sjetite se samo kad ste imali osam godina i sve desetogodišnjake doživljavali kao savršena bića. Maštali o tome da budete kao oni. Na kraju ste i postali, no sada su uzori postala izabrana djeca od dvanaest godina. To je prirodni proces odrastanja. Svoje zlato možemo projicirati i na istaknute javne osobe. Glumci, pjevači i sportaši univerzalna su platna na kojima se odigravaju idealizirane slike milijuna mladih ljudi. Primiti projekciju nečijeg zlata nije jednostavno i sa sobom nosi odgovornost da se to zlato prije ili kasnije vrati onome koji ga je predao. Nažalost, u svijetu postoje česti slučajevi zavaravanja drugih i ne vraćanja njihovog zlata. To se gotovo svakodnevno dešava kako na osobnoj tako i na društvenoj razini. Kad malo bolje promislimo, najveći kradljivci tuđeg zlata su političari koji se u izbornim kampanjama predstavljaju kao sigurni nositelji zlata, a kasnije ga jednostavno prisvoje bez imalo grižnje savjesti

Ponekad kada staviš svoje zlato na drugu osobu, ona također stavi svoje zlato na tebe. Stvari postanu nešto složenije kad se razmjena dešava u oba smjera. Jedna od kontaminacija razina u kojima učestvujemo, a gotovo da i ne znamo razmišljati drugačije, je ta da razmjena zlata znači brak. Brak je dobar i zlato je dobro. Oni bi skupa mogli dobro ići, ali to nisu sinonimi. Ukoliko bi ove pojmove pomiješali moglo bi doći do problema. Mislimo: zaljubio sam se, moram ju odvesti u krevet. Možda i hoćeš, ali to nije sinonim za zaljubljenost.

U našoj kulturi, uvjet za brak je međusobna projekcija. Uzimamo zdravo za gotovo da ćemo oženiti osobu u koju smo se zaljubili. Ali, zaljubljenost nije dovoljna garancija za uspješan brak. Kada ste zaljubljeni, osjećate se preplavljeni uzbuđenjem i kao da lebdite iznad zemlje. Projicirali ste svoje zlato, svoju najdublju unutarnju vrijednost, na drugu osobu. Dali ste tu vrijednost njoj da neko vrijeme tamo stoji, dok niste spremni da to uzmete natrag. I, ako je osjećaj uzajaman, ta osoba je također vama dala svoje zlato. Da bi odnos uspio, negdje putem svatko od vas treba uzeti svoje zlato natrag k sebi. Nažalost, to je obično praćeno razbijanjem iluzija i otrežnjenjem. „Ti nisi vitez kojim sam te smatrala.“ „Ti nisi princeza kada se ujutro probudiš.“ Zlato se ruši svakim razočarenjem. Kada bismo barem mogli razumjeti da smo položili svoje zlato u nečije krilo na određeno vrijeme, dok ne ojačamo, i da će tome jednog dana doći kraj. Po tom pitanju baš nismo pametni i to je jedna od najbolnijih stavki u našoj kulturi. Pet godina kasnije, kada odnos ne funkcionira, mi ne razumijemo kako je vrijeme da povučemo našu projekciju i komuniciramo s drugom osobom, našim partnerom, našim supružnikom.

Istinski brak može biti temeljen jedino na ljudskoj ljubavi, koja je drugačija od romantične ljubavi, zaljubljenosti ili zaluđenosti. Romantičnost je jedinstvena za zapad, i relativno je nova pojava, negdje od dvanaestog stoljeća. A upravo romantična ljubav nije temelj za brak. Naš ljudski život, naš brak, hranjen je kapacitetom da kao jedno ljudsko biće volimo drugo ljudsko biće. Kada smo zaljubljeni, mi stavljamo naše zlato - naša očekivanja - na drugu osobu i to ju poništava. Ne postoji odnos, a ljudima je voljeti urođena snaga. Volimo nekoga zbog toga tko ta osoba jest. Cijenimo i osjećamo srodnost i bliskost. Romantična ljubav, s druge strane je neka vrsta božanstvene ljubavi. Mi drugu osobu obožavamo. Tražimo od te osobe, nesvjesno, da za nas bude utjelovljenje Boga. Biti zaljubljen je duboko religijsko iskustvo, za mnoge jedino religijsko iskustvo koje će ikada imati, Božja posljednja šansa da ih uhvati.